Ja sam Branka, ali i Barbara, micekica, zmaichekica ili mama zmaichek, žena, majka kraljica zmaica…
Razmišljala sam neko vrijeme da li da počnem pisati o stvarima o kojima razmišljam pa sam odlučila da će ugledati svjetlo dana. Možda nekoga zainteresiraju, možda netko dobije drugi pogled na stvari, možda ja dobijem drugi pogled na stvari ako netko podijeli svoje razmišljanje…
No za početak da se upoznamo. Dosta čitatelja ovog blog portala me već zna kao Branku ili po nadimku koji nosim s Jadrije iz mladosti Barbara. Neki me znaju kao micekicu, neki kao mamu zmaichek ili zmaichekicu… Sve sam to ja i kako god me znali i zvali sve je dobro 😊.
Zovite me…
Dakle ime mi je Branka, a u srednjoj školi jednom prilikom na moru sam dobila nadimak Barbara. Čistom greškom nekoga tko je krivo zapamtio moje ime, a prijatelju i bratiću je to bilo jako smiješno i simpatično pa su me nastavili zvati Barbara. Bilo je zbunjujućih trenutaka kad sam se upoznavala s novim ljudima i predstavila se kao Branka, a oni bi me čudno gledali i pitali zar nisam ja Barbara 😊.
Dugo se zadržao taj nadimak, no nekako u zadnje vrijeme me rijetko tko tako zove. Iako mi uvijek bude srcu drago kad me na Jadriji netko baš tako oslovi.
Micekica sam jer sam svog muža Dejana upoznala na jednom dočeku Nove godine u Bratislavi i od tad smo se međusobno zvali miceki pa sam kod nekih bila micekica jer sam žensko. A onda nakon dugo godina sam postala mama zmaja odnosno našeg malog čuda Maija kojem zovemo zMai jer je bio mali zmaj u trbuhu, i tako sam mama zmaichek ili zmaichekica. I zato kažem, kako me god znali i zvali sve je točno.
Jarac
Ne volim se svađati. Volim se družiti, upoznavati nove ljude i biti opuštena s ljudima koje jako dobro znam. Oduvijek su mi ljudi znali govoriti da sam im se činila hladna, ali kad me upoznaju da vide da nisam. No ne volim ni kad me se pravi budalom pa znam itekako burno reagirati. Imam tu valjda vatrenu zmiju u sebi podjednako kao hladnog jarca 😊.
Imam dovoljno godina da se maknem od budalastih ljudi i da jednostavno kažem da mi se više ne obraćaju. Jednostavno mi nisu zanimljivi s glupim forama iz osnovne škole. Isto tako ne vjerujem u „medijske istine“, tek tada znam da tu nešto gadno smrdi.
Putovanja i životinje
Volim jako puno putovati i putovanja me jako ispunjuju. Kako se kaže „Da su putovanja besplatna, nikad me ne bi vidjeli“, a ja još dodam osim na društvenim mrežama 😊. To je moja ovisnost i stvarno bih najrađe bila non stop na putu. To jednostavno opušta, otvara nove vidike i spoznaje te smiruje. Zato je do sad i postojao samo putopisni blog Zmaiski putnik gdje možete čitati naše pustolovine. Iako priznajem da zbog posla i puno obaveza jednostavno ne stignem napisati sve putopise koje želim… Prije objavim fotke i kratke info na Instagramu ili Facebooku pa me i tamo možete potražiti.
No, ako netko organizira neko putovanje neka se javi slobodno s pozivom na put 😉.
Koliko volim putovanja, toliko volim i životinje, naročito pse. Od kad znam za sebe volim pse, a prvog psa sam dobila tek u 6 razredu osnovne škole. Klasični razlog je bio jer mama nije nikako htjela ni čuti da imamo psa. Ne moram ni reći da je taj prvi pas na kraju ispao njezin pas. I sad je još uvijek ona glavna za čuvanje kad nas nema. A zadnje 23 godine imam neprekidno pse, zadnjih 15 godina živjela sam stalno s dva psa. No od kraja siječnja opet smo ostali samo s jednim psom.
Jednog dana zamišljam da ću sve svoje pse sresti negdje u raju 😊. Moj Piksi, Lafi, Yorkie koji su već otišli, a neka Rio bude još dugo s nama ovdje prije nego im se i on pridruži. A moram spomenuti i plavu ptičicu Tweety koju sam imala pa će nam se i ona pridružiti.
Moj micek
Kako sam spomenula, svog muža sam upoznala na jednom dočeku Nove godine u Bratislavi. On je došao iz Ljubljane s ekipom, ja iz Zagreba i upoznali smo se u ponoć i par minuta u gužvi. Nazdravili smo i onda mi je rekao da je Dejan. A moje pitanje je bilo jel Dejan s j ili bez. Kad je rekao da je s j pitala sam ga da li je siguran hahah Tek nakon toga sam mu rekla svoje ime. A onda je uslijedila i legendarna rečenica „Ja sam Slovenac, tata mi je Hrvat, a imam bosansko prezime“.
Prvu godinu uglavnom smo se viđali vikendima uz povremeni duži boravak. Imali smo i kratki prekid, a onda se iduće godine doselio u Zagreb i od tad živimo zajedno. Uskoro će biti 20 godina da smo zajedno.
Imali smo super vjenčanje po našem guštu, a sa slovenskom i hrvatskom zastavom smo prešli cijeli Zagreb. Tulum je trajao do 8 sati (čak su iz drugih svadbi došli u našu dvoranu). A onda smo tako obučeni došli u hotel ravno na doručak i tek onda išli malo odmorit. Danas tog hotela više nema, srušili ga. Zamišljali smo nakon 10 godina napraviti reprizu svadbe, ali nismo jer puno ljudi nažalost više ni nema s nama. A s druge strane, sve novce usmjerimo u putovanja.
Živimo u najboljem kvartu
Od svoje 6 godine živim u Dubravi i jednim dijelom me to isto definiralo. Tako da me i danas neke kolege s posla zezaju „kad si iz Dubrave“ kao da sam negdje izvan Zagreba. A znate kako kažu za Dubravu, tu su ljudi jako fini i pristojni da vas i u tri u noći pitaju imate li neki problem 😊. Uglavnom, tu sam pustila korijenje i ne mogu zamisliti živjeti negdje drugdje. Dubrava ima puno zelenila (iako nas pokušavaju betonizirati u zadnje vrijeme sve više i više), imamo škole, vrtiće, sve moguće dućane i sve nam je to blizu da možemo obići pješice.
Da, malo je nezgodno kad malo duže čekamo tram jer nas često odsjeku kao da smo manje važni no neka im. I to preživimo. Iako i dalje smatram da se trebamo izboriti za neke stvari i da bi to uspjeli bez problema obzirom na broj stanovnika koji ovdje živi.
A znate šta u Dubravi još raste kao gljive poslije kiše – puno sportaša! Svi se bave nekim sportom i stvarno nije čudno da nam onda svako malo stižu vijesti kako je netko od osvajača bilo kakve medalje (jer tek tada ljudi nekoga prepoznaju) dolazi iz Dubrave. Tako i ja u svojim mislima jednog dana vidim svoga zMaija s medaljom… No on za mene zapravo već ima medalju od kad se rodio pa osvojio on tu sportsku ili ne, mami je manje bitno.
I baš ću vam prvi službeni blog pisati o kome drugome nego o svom zMaiju. Malom čudu koje smo dugo čekali.
Branka
