Dizajner nakita Nenad Sovilj u velikom intervjuu za hrvatski HELLO! otkriva odakle crpi inspiraciju, zbog čega ga privlači grčka mitologija i kako uspijeva ostati autentičan
Kad je nakit u pitanju, hrvatski umjetnik Nenad Sovilj od samih se svojih početaka ističe originalnošću i kvalitetom izrade. U posljednje vrijeme taj se hvaljeni umjetnik okrenuo korištenju novih tehnologija, no inspiraciju i dalje crpi iz raznih smjerova, od grčke mitologije preko svemira pa sve do bića koja imaju posebno mjesto u njegovom srcu.
“Danas se nekako sve više opuštam i prepuštam svojoj kreativnosti da me vodi”, otkrio nam je dizajner koji naglašava da ga je tijekom cijelog života fascinirala priroda što je itekako vidljivo u njegovim kolekcijama.
Simbolika koja se krije iza njegovog nakita, kiparstvo, današnji položaj umjetnika u Hrvatskoj i recikliranje samo su neke teme kojih se Nenad Sovilj dotaknuo u velikom intervjuu koji je dao za HELLO! Croatia.
Umjetnost izrade nakita nadilazi jednostavno ponavljanje – to je zanat koji zahtijeva maštu, kreativnost i sposobnost stvaranja nečeg novog. Za umjetnika to je i proces koji se odvija u nekoliko različitih etapa. Koju od njih smatrate najvažnijom ili je zanat integrirani koncept u kojem je kreativnost neodjeljiva od izrade?
Kad je riječ o kreativnosti, ona je nedjeljiva. Ima trenutaka kada sjedim negdje na kavi, gledam u daljinu i jednostavno mi dođe inspiracija. Jednostavno mi se u glavi krene razvijati koncept za izradu nekog predmeta, bila to skulptura ili komad nakita, ali automatski se događa i proces u kojemu se moraš kao umjetnik ili zanatlija pitati kako ćeš to izvesti. Ono što je meni u zadnje vrijeme vrlo zanimljivo je korištenje novih tehnologija kao što su 3D modeling ili 3D printer. Kada se izrađuje komad zlatnog ili srebrnog nakita, najprije se u vosku radi 3D print, a zatim se taj vosak koristi da se od njega radi model, odnosno direktno se lijeva u srebru ili zlatu. Nekako mi je u zadnje vrijeme jako interesantno baš tako raditi pa sve više crtam. Prije sam većinu kolekcija radio tako da ne bih unaprijed ništa crtao nego bih odmah krenuo raditi. Današnja tehnologija omogućava mnogo više. Nekako mislim da je kreativnost postala puno bitnija u 21. stoljeću. Postoje pravila kojih se svi moraju držati jer se zbilja ne može sve napraviti. Ne može se samo nacrtati pa isprintati te napraviti nešto. Recimo, model ne smije biti oštrih vrhova jer zlato neće ući u taj dio, tj. vosak se neće otopiti. Stijenka ne smije biti tanja od 0,3 mm. Mora se jako paziti što se crta i razmišljati o tome. Klasičnim zlatarskim metodama se dizajn koji danas radim u zlatu ne može napraviti.
Perspektiva je dio umjetničkog procesa koja određuje rekonstrukciju značenja. Imate li jasne perspektive kad krenete u razradu novih ideja?
Nemam uvijek jasnu perspektivu, točnije, ponekad imam ponekad nemam. Rekao bih da češće imam nego što nemam. Kad radim neku veliku priču kao što je bila izložba u Galeriji Klovićevi dvori, onda je perspektiva vrlo jasna i nekako se sve vrlo jasno posloži, ali u zadnje vrijeme odmičem se od klasičnog rada. Prije sam stvarao kolekcije pa se onda držao zadanih motiva iz te kolekcije i radio na temelju toga. Danas se nekako sve više opuštam i prepuštam kreativnosti da me vodi: ako mi nešto padne napamet jednostavno to pratim. Pratim svoj unutarnji osjećaj i radim one stvari koje imam potrebu raditi. Mislim da u životu uvijek treba raditi ono što čovjeka veseli. Ako me nešto “potiče”, idem u tom smjeru i stvaram komad koji neće biti dio kolekcije. Odmičem se od kolekcija, ne želim ih više raditi. Želim funkcionirati i raditi nakit kao umjetnik.
Mnogi umjetnici velik dio vremena posvećuju istraživanju, proučavanju i sakupljanju materije kojom oblikuju inicijalne kreativne ideje; osobito kad inspiraciju pronalaze u povijesti umjetnosti, različitim umjetničkim pravcima ili prirodi. Jeste li „štreber“ kad je riječ o pripremama?
Uvijek istražujem. Istražujem cijeli život. Ne radim na način da mi dođe ideja i nit vodilja o npr. Sumeranima te onda krenem izrađivati sumerski nakit itd. Sam život je savršen medij za istraživanje. Neki od meni najvažnijih životnih događaja inspirirali su me u kreiranju pojedinih komada. Kod nas umjetnika uvijek je nešto subliminalno, a tek kasnije u samom procesu izrade ili kad je nešto već gotovo – vidi se o čemu je riječ. Uvijek postoji neki eksterni narativ koji prati određenu priču. Uzmimo za primjer skulpturu od bronce, Troya Kerberos, koju sam inicijalno radio kao komad nakita koji u Genesisu predstavlja Hada, Boga podzemlja. U Genesisu sam obrađivao olimpske bogove pa se je bilo logično da obradim i boga podzemlja. Dugo sam razmišljao o tome kako ga prikazati. Nisam želio koristiti njegov štap, tj. njegov bident jer mi je to bilo previše đavolje pa sam odabrao Kerbera, njegovog troglavog psa koji čuva podzemlje. U samom procesu sam zaključio da nitko neće nositi boga podzemlja oko vrata pa čak ni u obliku troglavog psa te sam odbacio inicijalnu ideju o ogrlici koja se lijeva u srebru i napravio skulpturu od bronce. Radeći tu skulpturu shvatio sam da s jedne strane radim Troyu, mog psa koji je uginuo, a s druge strane je bio Kerber. Tada sam zapravo vrlo nesvjesno povezao smrt svog psa s Kerberom i podzemljem. Podzemlje u Grčkoj mitologiji nije pakao ili neki horor. Postoje razne razine podzemlja, a u Grčkoj mitologiji u podzemlju se nalaze i slavne Elizejske poljane koje su ekvivalent kršćanskom raju. Tako si i ja nekako zamišljam moju Troyu kako trči tim poljanama i prilazi Kerberu koji zaljubljeno gleda u nju i sada su sretni zajedno.
Kako reagirate na podražaje koji potom domino efektom postaju dio vaše umjetničke vizije?
To zapravo i jest poanta rada, najljepši dio kada se upali ta kreativna vatra za stvaranjem nečeg novog. U mojem slučaju je to i najnapornija faza jer me fizički dosta iscrpi. Još uvijek učim kako ostvariti balans u životu – imam faze intenzivnog rada i manije, stvaranja i onda se (malo) iscrpim. Izložba Genesis u Klovićevim dvorima me do sada najviše iscrpila.
Je li vas u radu odredio i oblikovao studij na Agronomskom fakultetu? Uzimajući u obzir motive u vašem radu, ne sumnjam da jest. No, biotehnički studiji imaju tu prednost da mogu kod pojedinaca utjecati na stvaranje izvanrednog balansa između kreacije i tehnologije.
Ne mogu reći da me Agronomski fakultet oblikovao. Svakako sam ondje stekao mnogo znanja iz prirodoslovnih znanosti. Cijeloga života me fascinirala priroda i cijeli naš planet.
Kiparstvo u vašem umjetničkom radu je došlo kao nadogradnja, zaokružena priča jer izrada nakita jest rad ruku s objektima i materijalima?
Kiparstvo je moja neprežaljena ljubav. S četrnaest godina želio sam upisati Školu primijenjenih umjetnosti, ali nažalost moj otac je na samrti komentirao tu moju odluku. Budući da ga nisam želio uzrujavati, upisao sam gimnaziju. Po završetku gimnazije sam ponovno želio ostvariti svoju želji i upisati Akademiju, ali nisam jer nakon gimnazije više nisam bio dovoljno siguran u svoje sposobnosti. Na smjer kiparstva primali su samo 25 studenata i to uglavnom one koji su uspješno završili Školu primijenjenih umjetnosti. Moja je majka bila samohrana i ja nisam mogao ni isprobati tu mogućnost: kad ne bih uspio, pauzirao bih godinu što nije bila opcija u takvim životnim okolnostima. Mogu slobodno reći da tada nisam želio uzrujavati majku. Odlučio sam se za siguran smjer, a to je bila agronomija. Uvijek sam nešto radio s rukama i za vrijeme studiranja sam često išao u našu kuću u Samoborskom gorju gdje sam radio skulpture od gline. Kiparstvo je zbilja neodvojivi dio mog rada. Čim netko pogleda desetak komada mog nakita, shvati o čemu je riječ. Čim nakit ide u treću dimenziju do mjere u kojoj ide kod mene, to je onda definicija male plastike, a to je onda kiparstvo. Povećajte moje radove i to je to. Sve je stvar dimenzije. Stavite to na metar i imate skulpturu, reljef.
Cijeli intervju pročitajte na Hellomagazin.hr
