Iako je nalik oku zmaja, zovu ga Oko Dalmacije i nebrušeni je dijamant naše zemlje – naravno to je izvor Cetine.
Izvor Cetine postao je jako popularan u zadnjih nekoliko godina, naročito na društvenim mrežama. Iako je nama zapravo prilično blizu ljetne kuće tek smo ga sad posjetili. A ujedno i obišli cijeli krug po Šibenko- kninskoj županiji. Naravno da se pitamo „A zašto to nismo napravili i puno ranije?“.
Kad govorimo o izvoru Cetine misli se na njezin najveći izvor Glavaš ili Veliko vrilo. Uz očaravajuće tirkizne boje, posjetitelje fascinira i njegova dubina, kao i činjenica da veliki dio samog jezera nije istražen. Stoga se ne zna ni njegova prava dubina jer su ronioci zaronili do 120 metara, a ono je još i dublje. Ovaj fenomen se nalazi na 385 m iznad mora i upravo ovdje rijeka Cetina započinje svoj put do mora. I dok su se do prošle godine hrabri mogli i okupati, od rujna prošle godine je to zakonski zabranjeno. Mještanima ni prije nije bilo drago vidjeti kupače i stalno su se bunili protiv toga, a sad je njihova peticija urodila plodom pa kupanje više nije dozvoljeno.
Stari godišnji i kraj školske godine uvijek provedemo na našem selu Suknovci iz kojeg onda putujemo okolo na more ili u unutrašnjost. Kako je ovaj put puhala bura i jedan dan nam se nije nam dalo ići na more, napokon je došao trenutak da odemo do izvora Cetine. Već sami put do izvora nam je bio fora jer se vozi po užim putevima uz prekrasan krajolik – pogled na njive i bale sijena, a u pozadini Dinara. Putem smo sreli i magarce koji su sami išli na ispašu, a kasnije i ovce.
Izvor Cetine
A sam dolazak na odredište oduzima dah. Iako smo toliko puta vidjeli slike, pa i one uređene koje pojačavaju dojam, kad to vidite uživo ne može se mjeriti sa slikama. Bilo je ljudi, ali nije bila gužva pa je to bilo odlično da se može uživati u relativnoj tišini i prirodi. Za vrijeme našeg posjeta nitko se nije pokušao okupati iako smo čuli od drugih da su prije par tjedana se neki ljudi kupali. Ta boja i bistrina te toliko mame da se baciš unutra da se moraš obuzdati činjenicom mrzle vode i zabrane 😊.
Voda je jako hladna, bila je 8 stupnjeva za vrijeme našeg posjeta kako su nam rekli, a ni ljeti ne ide preko 10. Stoga je kupanje ovdje i prije bilo samo za hrabre. Kad stavite ruku u vodu osjetite koliko je hladna i sasvim dovoljno da se osvježite i na taj način.
Tu se možete zadržati kratko, a možete i sjediti cijeli dan, ovisno koliko volite prirodu. Mi smo našli s gornje strane jedno odlično mjesto koje ima savršen pogled i foteljice (očito tamo netko stalno uživa) pa smo malo sjeli i jednostavno uživali. A došao nam je i pas praviti društvo.
Crkva sv. Spasa
Poslije smo se spustili do ruševine crkve sv. Spasa koja je sagrađena u 9. stoljeću. Tu zapravo i nema turista jer nije razvikano kao sami izvor Cetine. No jako je zanimljivo za obići jer je ovo jedina crkva iz tog doba čiji toranj još stoji. I odlična je za fotkanje!
Na prostoru oko crkve otkriveno je veliko srednjovjekovno groblje s više od 1100 grobova. Među brojnim i raznovrsnim grobnim nalazima (nakit, oruđe, oružje, novac, tkanina) ističu se luksuzno izrađene naušnice te dijelovi pozlaćenog srebrnog pojasa urešeni cizeliranim ljudskim i životinjskim figurama, sa stilskim osobinama gotike. Sve se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu).
Ima tu i nešto novijih grobova, ali nas su se jako dojmili stari grobovi i njihovi reljefi na njima.
Vrlika
Kako smo na početku rekli, nismo se htjeli vraćati istim putem preko Knina nego smo nastavili do Vrlike i onda preko Drniša nazad. Tako da smo nakratko ušli u Splitsko-dalmatinsku županiju.
Cesta vodi kroz stari dio Vrlike u kojem je crkva Gospe od Ružarija pored koje se nalazi spomenik fra Filipa Grabovca, a tu su i knjižnica i općina. Iznad crkve sa brda se vidi tvrđava Prozor do koje ovaj put nismo išli. Iako mora da je jako lijep pogled s nje obzirom da gleda na Vrličko polje, Peručko jezero te na sam grad i okolicu. No, možete zaviriti virtualno u pogled, ako nećete ići do gore.
Taj centar starog dijela je baš presladak i zapravo se sve nalazi na malom prostoru jedno pored drugoga. A našli smo i predivna vrata koja nisu mogla proći bez fotke. Ljubitelji vrata će shvatiti 😊 .
Svilaja
Put prema kući nas je vodio cestom preko Svilaje koja se proteže od Sinjskog do Petrova polja kod Drniša, čineći s planinom Kozjak jednu cjelinu. Tu cjelinu razdvaja prijevoj Lemeš (860 m) preko kojeg vodi cesta Vrlika – Drniš. Na cesti nije bilo prometa i ima dosta dijelova sa ravnim dionicama. A kad dođete na taj prijevoj stanite i uživajte! Mi smo prvo sreli kravice uz cestu koje su same bile na ispaši, no nismo se previše htjeli zadžati obzirom na moja iskustva s kravom na Zanzibaru :).
I samo 50-ak metara dalje stali smo na čistinu i uživali u pogledu. Osjećala sam se kao Heidi. Bura je tu dosta puhala i nije bilo baš toplo nama u kratkim rukavima, ali nismo se dali smesti. Do trenutka kad smo ugledali crnog bika s druge strane ceste kako nas promatra. Bio je baš predivan i podsjetio nas je na film Sonja i bik. Odlučili smo se ipak vratiti u auto što od hladnoće, što od bika te onda nastavili put doma.
Zadnja dionica prije kuće je bila Drniš koji nam je jako poznat jer nam je to često opcija za put do mora.
U svakom slučaju odličan izlet i ako se nađete u ovim krajevima svakako ovo sve obiđite. S tim da na samom početku svratite do Krčića u Kninu, a onda dalje prema Cetini.
I dok se prije za Dalmatinsku zagoru samo odmahnulo rukom, u zadnjih nekoliko godina ona je postala pravo turističko odredište u kojoj putnici pronalaze skrivene kutke koji se itekekao mogu mjeriti s obalom. I zaista, kad pogledate samo Šibensko-kninsku županiju ona obiluje prekrasnim mjestima u unutrašnjosti koja svakako treba posjetiti.
–
Tekst: Branka BH., Foto: Dejan H.
