Lisabon i ja prvi put smo se sreli prije 22 godine. No, taj posjet bio je sve samo ne klasično razgledavanje grada. Došla sam zbog nogometa, a znamenitosti su ostale za neku drugu priliku. Upravo zato sam se ovom povratku posebno veselila – željela sam napokon upoznati grad, a ne samo proći kroz njega.
Vrlo brzo shvatili smo da Lisabon nije grad koji se upoznaje prema popisu znamenitosti. Njegova čar skriva se između njih – u uskim popločanim ulicama kojima ćete krenuti sasvim slučajno, na malenim trgovima s kojih dopire glazba, u starim fasadama prekrivenima šarenim pločicama i u osjećaju da se ovdje život odvija nekim sporijim tempom. Zato smo i mi vrlo brzo odustali od plana i jednostavno krenuli hodati. Jedino na što trebate biti spremmi je stalno penjanje i spuštanje jer je Lisabon izgrađen na sedam brežuljaka.
Smještaj na odličnoj lokaciji
Naš smještaj nalazio se u ulici Travessa da Conceição da Glória, nekoliko minuta od Avenide da Liberdade i dovoljno blizu centru da smo gotovo cijeli Lisabon obišli pješice. Stan je dvoetažni jako lijepo uređen u portugalskom stilu. Za nas 6 je bio taman, iako bi bilo lakše da smo imali još jednu sobu ali i ovako je bilo odlično jer smo se podijelili svako na jednu etažu. I ono bitno – imali smo dvije kupaone. Kako je stan na 4 katu imali smo i lijep pogled na grad.
Iskreno, ne bih ga mijenjala ni za jednu drugu lokaciju. Svako jutro jednostavno bi izašli iz apartmana i krenuli prema gradu bez razmišljanja o metrou ili autobusima. Do željezničke stanice i trga Rossio smo imali 10-12 minuta hodanja. Jedino smo do Beléma uzeli taksi iako smo mogli tramvajem i do tamo. No kako smo bili s prijateljima i s djecom ovo nam je bio jednostavniji i brži način
Prvi dojam? Grad koji nije savršen – i upravo je zato poseban
Ako očekujete grad u kojem je sve uređeno poput Beča ili Züricha, Lisabon će vas iznenaditi.
Ponegdje ćete vidjeti oronule fasade, poneku grafitima išaranu zgradu ili pločnik kojem bi dobro došla obnova. Ali upravo u tome leži njegov šarm. Lisabon nije grad koji pokušava biti savršen. On je autentičan.
Na balkonima se suši rublje, ispred kafića sjede lokalci koji uz jednu kavu provedu pola sata, a iza svakog ugla čini se da netko razgovara, svira ili jednostavno uživa u danu. Poseban šarm ulicama daju i jacarande, čija ljubičasta krošnja u proljeće ukrašava mnoge dijelove grada. To nas je podsjetilo na Buenos Aires, grad koji je također poznat po ovim prekrasnim stablima. Iako meni osobno njihov miris nikako ne odgovara.
Hodanjem se Lisabon najbolje upoznaje
Iako za hodanje po Lisabonu treba kondicija i ponekad zastanete da uhvatite dah, svaki uspon nagradi vas nekom novom ulicom ili pogledom zbog kojeg zaboravite da ste se upravo penjali.
Ono što nas je posebno oduševilo bili su portugalski pločnici. Vjerojatno ćete ih primijetiti već prvoga dana, iako možda nećete znati da imaju posebno ime – calçada portuguesa. To nisu obične kamene kocke. Svaki pločnik sastavljen je od tisuća malih ručno postavljenih kamenčića od vapnenca i bazalta koji tvore različite uzorke. Negdje izgledaju poput valova, negdje poput geometrijskih oblika, a negdje prikazuju brodove ili morske motive.
Zanimljivo je da je upravo Lisabon bio jedan od prvih gradova u kojem su ovakvi pločnici postali standard, a kasnije su se proširili diljem Portugala, pa čak i u Brazil.
Malo upozorenje za kraj – koliko god bili lijepi, nakon kiše postaju nevjerojatno skliski. Nama je samo jedan dan padala kiša od jutra do podne pa smo taman u miru pili kavu i ljenčarili. Kad je kiša prestala, sve se brzo posušilo i uspjeli smo bez klizanja po pločicama proći 😊.
Kultna uspinjača među strmim ulicama
I baš tako, bez posebnog plana, krenuli smo upoznavati Lisabon. Već nakon prvih nekoliko koraka osvojile su nas njegove uske i strme uličice, šarene fasade i taj poseban osjećaj da se iza svakog zavoja krije neki novi prizor. Dok smo se polako spuštali prema obali, naišli smo na jednu od poznatih lisabonskih uspinjača. Naravno da smo se zastali fotkati kao i drugi turisti bez obzira šta uspinjača još uvijek ne radi nakon prošlogodišnje nesreće.
Nastavili smo dalje prema obali, sve do Time Out Marketa gdje su nas već čekali prijatelji koji su stigli u Lisabon dan prije nas. Mi ovaj put nismo isprobavali ponudu brojnih restorana unutar tržnice jer smo još uvijek bili siti od sendviča koje smo pojeli ranije. Ali sama atmosfera mjesta pokazala nam je zašto je ovo jedna od popularnijih stanica za sve ljubitelje hrane. Kratki predah u živahnoj atmosferi tržnice bila je savršena pauza nakon prvog upoznavanja s gradom. Od tamo smo svi zajedno nastavili laganu šetnju uz obalu, prateći rijeku i uživajući u pogledu koji nas je vodio prema jednom od najpoznatijih mjesta u Lisabonu.
Praça do Comércio – trg koji je ustao iz pepela
Svaki grad ima mjesto na kojem osjetite njegovu veličinu. U Lisabonu je to Praça do Comércio.
S jedne strane okružuju ga elegantne žute zgrade s arkadama, a s druge se otvara pogled na rijeku Tejo koja je ovdje toliko široka da više nalikuje moru nego rijeci.
Nažalost i moj drugi dolazak na ovaj trg je u znaku nogometa pa sam ga jedino tako doživjela. Naime, tu je glavna fan zona i gledanje utakmica tako da je uvijek jako puno ljudi pred ekranom i navija za nekoga. No to nas naravno nije omelo da se uslikamo kod slova Lisabon i ne samo ovdje nego gdje god smo ih našli po gradu.
Teško je povjerovati da je upravo ovdje nekada stajala kraljevska palača. Sve se promijenilo na blagdan Svih svetih 1755. kad je Lisabon pogodio jedan od najrazornijih potresa u europskoj povijesti. Procjenjuje se da je imao magnitudu između 8,5 i 9 stupnjeva. Potres je izazvao golemi tsunami, a nakon njega su izbili požari koji su danima gutali grad. Tisuće ljudi izgubile su život, a gotovo cijeli centar bio je sravnjen sa zemljom.
Umjesto da obnovi palaču, tadašnji portugalski premijer markiz od Pombala odlučio je napraviti nešto potpuno drugačije. Naredio je izgradnju potpuno novog grada, s pravilnim ulicama koje i danas čine srce Lisabona. Zbog toga današnji centar izgleda drukčije od većine starih europskih gradova.
Rossio – trg na kojem grad nikada ne miruje
Sa sjeverne strane Praça do Comércio nalazi se jedan od najprepoznatljivijih simbola Lisabona – Arco da Rua Augusta. Prolazak ispod ovog monumentalnog slavoluka nekako djeluje kao ulazak u drugi dio grada. Dok iza vas ostaje široki trg otvoren prema rijeci Tejo, ispred vas se otvara Rua Augusta, najpoznatija pješačka ulica u srcu Lisabona. Ulica je turistička, prepuna restorana, ali svakako treba proći njome. Na svakih nekoliko desetaka metara netko svira gitaru, crta portrete ili izvodi male ulične predstave….
Šetnjoim dolazimo do križanja gdje se vidi Elevador de Santa Justa. Dizalo je početkom 20. stoljeća projektirao Raoul Mesnier du Ponsard, inženjer koji je učio od Gustavea Eiffela. Kada pogledate željeznu konstrukciju i detalje od kovanog željeza, lako je razumjeti zašto mnoge podsjeća na Eiffelov stil.
Danas većina ljudi ovamo dolazi zbog pogleda, ali njegova prvotna namjena bila je povezati donji dio grada Baixu s višim dijelovima Lisabona. Mi se ovaj put nismo penjali gore (ja sam bila prije 22 godine i mogu samo reći da ima i boljih vidikovaca). Više nam je odgovaralo lutati gradom bez rasporeda i uživati u atmosferi.
Nastavljamo šetnju do obližnjeg trga Rossio, jednog od najživljih mjesta u Lisabonu. Prvo što upada u oči ponovno je pod nogama. Valoviti crno-bijeli uzorak na pločniku izgleda gotovo kao da se kreće dok hodate po njemu.
Na sredini trga nalazi se spomenik kralju Pedru IV., dok oko njega neprestano vlada neka ugodna gužva. Turisti odmaraju na klupama, lokalci prolaze na putu do posla, a terase kafića gotovo su uvijek pune.
Nama je Rossio bio jedno od onih mjesta kroz koja smo prošli nekoliko puta tijekom boravka. Odatle do našeg smješta stepenicama smo bili jako brzo u apartmanu.
Vožnja tramvajem 28 zbog koje ćete zaboraviti na čekanje
Sat vremena. Toliko smo čekali tramvaj 28 na Martim Monizu. Da nas je netko prije putovanja pitao bismo li toliko čekali običan gradski tramvaj, vjerojatno bismo rekli da nema šanse. Ali tramvaj 28 u Lisabonu nije običan tramvaj. To je turistička atrakcija na tračnicama.
Dok smo stajali u redu, ispred nas su ljudi odustajali i odlazili pješice. Najviše mi je bilo žao jedne obitelji s dvoje male djece koji su čekali valjda 45 minuta ispred nas i taman kad su bili na redu za idući tram iz nekog razloga su odustali – dječak otprilike 9 godina se skoro rasplakao. Čekali smo da vidimo hoće li se vratiti da ih pustimo isped sebe jer su tamo i bili, ali nisu se vraćali.
Kada smo napokon sjeli na drvena sjedala starog žutog tramvaja, bilo je jasno zašto ga svi žele doživjeti barem jednom. Prozori otvoreni, škripanje tračnica i osjećaj kao da ste se vratili nekoliko desetljeća unatrag daju mu poseban šarm koji nijedan moderni tramvaj ne može zamijeniti.
Iako se službeno radi o običnoj liniji javnog prijevoza kojom se svakodnevno voze i lokalci, za većinu turista Tramvaj 28 postao je gotovo obavezna stanica tijekom posjeta Lisabonu.
Na svojoj ruti prolazi pokraj nekih od najljepših dijelova grada. Penje se uz strme ulice, provlači kroz toliko uske prolaze da ćete u jednom trenutku imati osjećaj kako možete rukom dotaknuti balkone obližnjih kuća, a zatim ponovno nestaje među kamenim ulicama stare četvrti. U nekoliko navrata činilo nam se da će se tramvaj doslovno ogrebati o fasade. Toliko je prostora između njega i zgrada. (kako izgleda vožnja pogledajte ovdje).
Cijena ulaznice kod vozača je 3,30 eur, ali možete onu žutu karticu (kojom se vozite vlakom, trajektom, metroom) napuniti iznosom pa je jeftinije.
Belém – mjesto odakle su Portugalci krenuli osvajati svijet
Belém je potpuno drugačiji od centra. Prostraniji je, mirniji i pun povijesti.
Prije više od 500 godina upravo su odavde isplovljavali portugalski moreplovci u potrazi za novim trgovačkim putevima. Vasco da Gama krenuo je odavde prema Indiji, a uskoro su uslijedila putovanja koja su Portugal pretvorila u jednu od najmoćnijih pomorskih sila svijeta.
Kao podsjetnik na tu povijet, uz obalu se nalazi spomenik koji izgleda kao brod spreman za isplovljavanje. To je Padrão dos Descobrimentos, odnosno Spomenik otkrićima napravljen u obliku karavela, brodova koje su Portugalci koristili u to doba. Na njegovim se stranama nalazi tridesetak najvažnijih portugalskih povijesnih osoba, a na samom vrhu stoji princ Henrik Pomorac, čovjek koji je pokrenuo eru velikih portugalskih istraživanja.
Tek kada stanete ispod njega, postane jasno koliko je zapravo velik.
Poseban detalj nalazi se ispred samog spomenika — golema ruža vjetrova izrađena od različitih vrsta mramora, poklon Južnoafričke Republike. U njezinoj sredini iscrtana je karta svijeta s prikazanim rutama portugalskih moreplovaca.
Torre de Belém – mali toranj s velikom pričom
Jedna od prvih građevina koju ćete primijetiti jest Torre de Belém. Na prvi pogled djeluje kao da stoji usred rijeke i čuva ulaz u grad, baš kao prije nekoliko stoljeća kada je imao važnu obrambenu ulogu.
Toranj je izgrađen početkom 16. stoljeća, u vrijeme velikih portugalskih pomorskih otkrića, a zanimljivo je da se nekada nalazio na malom otočiću u rijeci Tejo. S vremenom se obala promijenila i danas je gotovo spojen s kopnom, ali je zadržao svoj prepoznatljivi izgled.
Zbog svoje povijesne važnosti Torre de Belém danas se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
Jerónimos – građevina pred kojom zastanete
Nekoliko minuta hoda od Torre de Belém nalazi se još jedno mjesto koje se gotovo uvijek nalazi na popisu znamenitosti koje treba vidjeti u Lisabonu – samostan Jerónimos.
Kameni ukrasi, motivi povezani s morem, užadima, školjkama i biljnim oblicima podsjećaju na razdoblje kada je Portugal bio jedna od vodećih pomorskih sila svijeta. Samostan je izgrađen početkom 16. stoljeća, u vrijeme velikih geografskih otkrića, a financiran je zahvaljujući bogatstvu koje je Portugal stekao trgovinom i pomorskim ekspedicijama.
Upravo se ovdje, prema povijesnim zapisima, prije svog putovanja u Indiju molio Vasco da Gama, čiji se grob danas nalazi unutar samostana.
Mi nismo ulazili unutra, ali svakako bih ga obišla ponovo kad ne bude skela.
Pastéis de Belém – jesu li stvarno najbolji?
Postoji jedno pitanje koje će vam gotovo svatko postaviti nakon povratka iz Lisabona. “Jeste li probali Pastéis de Belém?” Naravno da jesmo. I naravno da smo završili u redu. I da, nama je najfiniji bio ovdje!
Slastičarnica Pastéis de Belém radi još od 1837. godine, a recept za njihove poznate kolačiće navodno zna tek nekoliko ljudi. Priča kaže da je recept nastao u obližnjem samostanu, gdje su redovnici od bjelanjaka štirkali odjeću, a višak žumanjaka koristili za izradu slastica. Nakon zatvaranja samostana recept je prodan obitelji koja ih i danas priprema.
Ono što je meni kod njih najbolje je omjer slatkoće i cimeta odnosno nisu preslatki. Uz njih dobijete šećer i cimet pa si posipate ako želite. Nama je bio preukusan i bez tih dodataka.
Trajektom preko Teja – pogled na Lisabon koji se ne zaboravlja
Iz Belema smo promatrali kip Isusa (Cristo Rei) i odlučili da moramo preko. Otišli smo do trajekta na terminal Fluvial i za nekih 5 minuta bili preko na drugoj strani obale. Karte su 2 eura po osobi.
Da bi došli do kipa Isusa morali smo na autobus liniju 3001 i izlazite na zadnjoj stanici. Kartu smo kupili kod vozača (naplatili nam za dvije odrasle osobe 2,60 eur).
Kada mu se približite, tek tada postanete svjesni njegove veličine. Sam kip visok je 28 metara, a zajedno s postoljem doseže čak 110 metara visine.
Ako bi se htjeli popeti na kip, karta je 10 eur za odrasle, za djecu 8-13 godina je 3 eura. Ono šta mi ne volimo je da ne postoji živa osoba za kupovinu karte nego samo automat koji prima isključivo kartice. Muž je htio ići gore, ali je odustao. Mai i ja nismo ni htjeli ići jer je puhalo.
Koliko god sam kip bio impresivan, ono zbog čega vrijedi doći jest pogled. S tog mjesta cijeli Lisabon izgleda kao na dlanu. Most 25. travnja pruža se preko Teja, stari dio grada penje se po brežuljcima, a u daljini se naziru i četvrti kojima smo prethodnih dana šetali. Tako da smo sjeli na klupice, promatrali grad i jednostavno uživali … paaa dosta dugo. Nije nam se žurilo jednostavno.
Povratak autobusom preko Mosta 25. travnja
Umjesto da se vratimo trajektom, odlučili smo da se želimo voziti preko mosta. Zapravo, prije 22 godine kad sam bila u Portugalu, u Lisabon sam ušla upravo preko tog mosta. Naime bili smo smješteni na jugu Portugala a u Lisabon smo došli na utakmicu Hrvatska-Engleska za vrijeme Europskog prvenstva.
Most je dug više od dva kilometra, a njegova prepoznatljiva crvena konstrukcija mnoge podsjeća na Golden Gate u San Franciscu. Sličnost nije slučajnost – most je gradila američka tvrtka koja je sudjelovala i u izgradnji mosta preko zaljeva San Francisca.
Bus nas je doveo do terminala u blizini parka Eduardo VII jednog od najvećih zelenih prostora u Lisabonu. Kad smo došli htjeli smo ga vidjeti ali nam se činilo daleko za hodati. Eto kako sve ipak ispadne da vidite šta poželite na drugi način 😊.
Kako smo već puno hodali nismo išli do vrha parka s kojeg je predivan pogled prema gradu i rijeci, nego smo ostali u podnožju. No svakako odite do vrha gdje je zastava.
Od parka se prirodno spuštate prema Avenidi da Liberdade, možda najljepšoj gradskoj aveniji. Široki nogostupi, uređeni drvored, male fontane i mnogo zelenila stvaraju osjećaj kao da ne hodate glavnom prometnicom, nego velikim gradskim parkom. Baš me oduševila ta ulica.
Na njezinu kraju dolazi se do Praça dos Restauradores, trga na kojem počinje onaj užurbani, turistički dio Lisabona. Tu se nalazi i impresivna zgrada Nacionalnog kazališta Dona Maria II, jedno od najljepših povijesnih zdanja u gradu.
Bi li se vratili u Lisabon? Bez razmišljanja.
Postoje gradovi koje obiđete, prekrižite na popisu i nastavite dalje. A postoje oni koji vas već tijekom putovanja natjeraju da razmišljate kako ćete se opet vratiti.
Nismo obišli sve vidikovce. Nismo stigli istražiti svaki kvart. Ostalo nam je još parkova i ulica kojima bismo prošetali po prvi put ili ponovo. Lisabon nam je ostavio dovoljno uspomena da ga pamtimo, ali i dovoljno neotkrivenih kutaka da mu se jednog dana poželimo vratiti. Kako se šuška, uskoro ćemo dobiti iz Zagreba direktnu liniju pa će naš povratk možda biti i brži od očekivanog 😉.
Ako tek planirate putovanje u Lisabon, moj je savjet vrlo jednostavan – napravite okvirni plan i dalje se prepustite gradu nek vas vodi.
Informacije koje je dobro znati
Dolazak avionom u Lisabon daje još jedan poseban osjećaj jer idete preko grada i doslovno imate osjećaj da slijećete između zgrada. Mi smo sjedili s lijeve strane pa samo vidjeli Belem kroz prozor.
Službenih taxija ima puno (imaju zeleni rub krova) i nešto malo su skuplji u odnosu na Bolt i Uber, ali zato u njima možete plaćati cashom. Bolt i Uber isključivo karticom.
Najlakši dio kretanja je pješice no ako idete malo dalje onda imate metro, tramvaj ili vlak i sve vožnje plaćate preko žute kartice koju samo nadopunjavate.
Voda u Lisabonu kao i u ostatku Portugala je pitka, tako da smo uživali piti vodu iz pipe. I u gradu ima mjesta s pitkom vodom na kojima možete napuniti vodu.
Imate dvije vrste piva – Sagres kao pivo iz Lisabona i Super Bock kao pivo iz Porta, nama su obe bile dobre 😊
Za brzi i povoljni obrok možete jesti Bifana portugalski sendvič s mesom od svinjetine u umaku od češnjaka (nekako najsličnije kotlovini). Cijena 3,75 eur a ako uzmete s pivom 5 eur.
Naravno da smo išli i na izlete vlakom, a gdje smo sve bili uskoro čitajte u nastavku.
Više svakodnevnih pričica potraži na našem Instagram profilu.
–
Tekst: Branka BH, Foto: Dejan H.
