Od kad sam prvi put vidjela sliku ovog mjesta htjela sam doći ovdje. Nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo se organizirati dok smo na ljetovanju da posjetimo Prokoško jezero.
Prokoško jezero je ledenjačko jezero na 1636 metara nadmorske visine. Nalazi se na planini Vranica između dolina rijeke Vrbasa i doline rijeke Bosne. Najbliži mu je gradić Fojnica, od kojeg je udaljeno oko 22 kilometra što je odlična lokacija za prenoćiti ukoliko ne želite biti na samom jezeru (više o tome na kraju teksta).
Nekoliko info o samom jezeru
Kotlina jezera leži u zoni migmatita. Jezero se puni vodom iz ledenjaka, podjezerskih i okolnih izvora lociranih u podnožju Debelog brda, topljenjem snijega sa okolnih padina i atmosferskim talozima. Vodu gubi otokom veličine manje rijeke, procjeđivanjem i isparavanjem.
Dužina obalne linije jezera iznosi 1.060,50 m. Srednja dubina jezera iznosi 5,7 m, a maksimalna 13 m. Tijekom ljetnih mjeseci nivo vode se može spustiti na svega 60 cm. Kako smo mi bili sredinom kolovoza, nivo jezera je bio manji iako ne znamo koliko točno.
Poseban stanovnik
U ovom jezeru živi endemska vrsta rajzerov triton, prirodna rijetkost iz reda repatih vodozemaca na listi zaštićenih vrsta od 1954 godine. Dok alpski triton naseljava šire područje centralne Europe i zapadne dijelove Azije, ovaj rajzerov triton se može naći samo u području Prokoškog jezera.
Morfološki se puno ne razlikuje od svoje tipske vrste te je karakterističan po plavkastim leđima i jako narančastom trbuhu.
Mi ga nismo uočili, no kažu da zbog velike ekspanzije naselja nije moguće potvrditi da se nalazi baš u samom jezeru, nego ih se prije može naći u manjim barama u neposrednoj blizini.
Put do jezera
Mi smo dolazili iz smjera Knina i granicu smo prešli preko Strmice. Put je bio skroz dobar, na nekim dijelovima prije Livna je cesta ravna kao da vozite po auto cesti. I onda kod Gornjeg Vakufa navigacija kaže da skrenemo lijevo kroz neko naselje pa opet na glavnu cestu, Nakon nekoliko kilometara vožnje po toj cesti dolazimo do znaka na kojem piše Fojnica desno i navigacija kaže da tu skrenemo. No, ubrzo dolazimo na makadam kojim se vozimo neka 4 km. Nakon toga opet asfalt i onda odjednom kraj ceste, dalje je samo makadam i šuma. I vidimo tablu Prokoško jezero. Bili smo totalno zbunjeni. „Kako sad to, pa moramo do Fojnice u apartman i tamo rentanti džip za Prokoško jezero“. Stojimo, pokušavamo s offline kartama nešto dokučiti, ali dolazimo uvijek na isto – to je jedini put do Fojnice (?!?).
Vožnja po makadamu
I ništa, krenemo polako prema jezeru kad smo već na makadamu. Nakon možda 1-2 km dolazi auto iza nas, niži od nas, BIH tablice, bračni par i dvoje djece. Pitamo ih da li smo na dobrom putu ili smo nešto zeznuli, a oni se nasmiju i kažu da smo na dobrom putu i da je to jedini put, da ne brinemo. I tako mi nastavljamo polako dalje, a oni su bili puno brži.
U idućih 12 km vozili polako, 10 km/sat i činilo se beskrajno i nikad stići. Prašine kao u priči, auto je bio smeđe boje, a ne bijele. U jednom trenu smo oprali prozore pa se začudili kako se dobro vidi jer nismo ni shvatili da nam je magla od silne prašine na staklu. Nekoliko džipova nas je obišlo i projurilo pored nas, a mi i dalje polako. Jer ne možete zamisliti taj makadam – to su rupe u cesti, viri prirodni kamen iz zemlje, ima dosta kamenja po cesti … Biljke pored puta su u debelom, debelom sloju prašine i smeđe su zapravo.
Vidikovac
I nakon nekih sat vremena vožnje (od nekih 10-ak km?!), stižemo do mjesta gdje piše vidikovac. Stajemo tu i vidimo selo i Prokoško jezero. Nakon muke koje smu prošli, ugledali smo ga i predivno je! Kao i na slikama koje sam vidjela prije zbog kojih sam poželjela doći.
Vidikovac nije ograđen, to je stijena pa imate malu nelagodu da ne padnete. Iako ima dosta prostora, ali opet treba biti oprezan.
Ulaznice
Nakon toga nastavljamo još kratko do sela, i napokon dolazimo na ulaz. Tu ostavljamo auto i vidimo da postoji naplata. Auto se može ostaviti tu na ulazu i cijena je 5KM (2,5 eur), a ako se želite spustiti s autom u selo onda je 10 KM (5 eur). Ulaz za odrasle osobe je 2 KM (1 eur) po osobi, a za djecu je besplatno.
I tako platimo i malo porazgovaramo s čuvarom prirode koji nam opet kaže da smo dobro došli, da je to jedini put. Da postoji od Fojnice prema Mostaru put, ali to je preko 100 km (u našoj glavi se momentalno složio izlet za dalje). Još mu kažemo da smo htjeli rentati džip ali nismo ni stigli do sela, i on kaže da i on sam renta džipove. Ali kao dobro je i s golfom dvojka ovdje doći, on svugdje ide 😊.
I rekao nam je bitnu informaciju – da su raskrčili šumu od Fojnice prema jezeru (da ćemo to vidjeti u povratku) i da u 9 mjesecu kreće asfaltiranje puta. Pa eto, ako to bude prema planu to će biti odlično.
Prokoško jezero
Vjetrić je fino pirkao da bude ugodno i krenuli smo se spustit u selo. Prvo smo uočili konje i čuli kako rzaju te smo i prošli pored nekih na putu do jezera. Na svakom koraku vidite divotu i poželite ispucati bezbroj fotografija jer svaki kadar je lijep. A onda oko samog jezera vidite život. A scena kao da ste zakoračili u neki filmski set. I čujete zvonca i mukanje krava. Krave su tamo na ispaši i kreću se svugdje. Tako smo vidjeli i da zavire u izletničke kućice gdje ljudi sjede. Ne boje se ljudi i pojedine su baš stalno mukale. Dok šetate okolo jezera idu i krave tim putem pa na nekim dijelovima prođete kroz njih. Ali za razliku od Zanzibara, ovdje me nijedna nije napala i sve je bilo u redu 😊. Uglavnom nama su krave bile totalni hit kao da smo ih prvi put vidjeli haha
U selu ima i džamija, malo udaljena od jezera. Šetnjom kroz selo smo vidjeli dosta kućica koje imaju natpise da prodaju borovnice i ovčji sir, a neki su prodavali i vunenu odjeću. A uz samo jezero imate nekoliko ugostiteljskih objekata koji nude kavu, čaj, sokove, poneki i pivu, ali i janjetinu, ćevape i pite. Pite nije moguće naručiti na komad (jer kažu da nemaju frižider) nego samo cijela tepsija što je porcija za 4 osobe i košta 40 KM (20 eur). To nam je bilo malo previše jer nismo bili gladni, pa smo samo kavu i sok popili.
Tko posjećuje jezero
Domaći ljudi dolaze tu roštiljati (ne znam kako im se da po onom makadamu). Imate dosta izletničkih natkrivenih kućica pa slobodno ponesete i svoju hranu i odmorite na tim mjestima. Od stranih turista smo uglavnom vidjeli ljude na motorima i quadovima iz Austrije te strane žene u hidžabu koje su dolazile džipovima (onim kojim smo i mi htjeli). Čitali smo da ovdje najviše stranih turista iz UEA dolazi.
Nas su malo smetala ta motorizirana vozila jer dižu prašinu i kvare onaj mir i planinski ugođaj. Tako da bi bilo bolje da zabrane ulaz motoriziranim vozilima unutra do samog jezera. Ionako je od ulaza do dole 5 minuta laganog hoda.
Smještaj
Iako je ovo katunsko naselje (stočarske kolibe) koje je uglavnom aktivno od 5 do 9 mjeseca kad pastiri dolaze ovdje sa stokom, zadnjih godina se dosta napravilo turističkih kuća. Tako da možete uzeti smještaj u nekoj od kućica i uživati u miru i prirodi, izolirani od svega. Te kuće imaju struju od solarnih panela, pa neke imaju i frižider, a neke nemaju ni frižider ni toplu vodu. Cijene se kreću od nekih 150 eur na više. Iako u šetnji smo čuli da jedan čovjek iznajmljuje svoju kućicu za nekih 30 Eur, ali ne znamo šta se točno dobije u kućici i da li ima struje.
Za povoljniji smještaj preporuka je Fojnica koja je udaljena 22 km gdje možete naći smještaj već za 40 eur. Mi smo imali prekrasan apartman Rita u samom centru mjesta, u zgradi koja se nalazi uz hotel i restoran Stari grad gdje smo i večerali. Tu imate i bazen vanjski na koji smo planirali ići, ali nismo stigli od planova da čim više vidimo prirode. Ako ste gost restorana ili apartmana parking je besplatan, inače se naplaćuje 1 KM po satu.
Planinarenje
Tko želi još više sadržaja može se popeti na sam vrh planine Vranica koji davde nije daleko i za nekih 2 sata bi trebali biti na vrhu. Mi to nismo napravili nego smo nakon odmora i uživanja u ovoj prirodi krenuli u Fojnicu, znajući da nas do tamo sad čeka 18 km lošeg makadama.
Na povratku prema Fojnici našli smo i neki mali slap i klupe za odmor pa smo tu malo predahnuli i osvježili se od prašine. A ako se netko pita, auto je preživio i ništa nije uništeno na njemu 😊.
Nastavak ovog izleta i kako nam je bilo na slapovima Kozice možete pročitati ovdje.
–
Tekst: Branka BH; Foto: Dejan H.
