Kada pomislite na putovanja sa djecom, južnoameričke zemlje rijetko su kome na pameti. I s razlogom je tako, jer propaganda o opasnostima koje tamo vrebaju još uvijek je aktualna. Ali, mi vam nismo od onih koji vjeruju svakakvim pisanjima. Više volimo otputovati na željenu destinaciju, pa se u stanje na terenu uvjeriti sami. I po ko zna koji put pokazalo nam se da smo imali pravo i da ne treba vjerovati svemu što pišu razni portali željni senzacije i drame.
Čile nam je odavno bio na pameti. I s obzirom da smo par mjeseci ranije obišli Kolumbiju sa djecom bez ikakvih neugodnosti i nelagoda, računali smo da će putovanje u Čile biti još sigurnije i jednostavnije. Jer Čile je jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja Južne Amerike. Jedini problem bila nam je daljina. U stvari to nije problem nego izazov. Na kraju se ispostavilo da ni o tome nismo trebali brinuti, jer djeca su putovanje i bezbroj sati provednih u avionu podnijeli bolje nego mi.
U Čileu smo bili ukupno 2 tjedna, u vrijeme kada je njima proljeće, a nama jesen. Vremenske prilike su nam uglavnom bile naklonjenje, dnevna temperatura se kretala od 20° do 29°. Kiša nas je jedino počastila na Uskršnjem otoku, ali to je bilo zanemarivo.
Od svega što Čile nudi fokusirali smo se na regije koje su nam bile najprimamljivije (centralnu, sjevernu i Pacifik). Evo što sve trebate znati ako želite samostalno organizirati jedno ovakvo putovanje.
Osnovne informacije koje trebate znati prije puta
Prije svega, viza za Čile nije potrebna za period do 90 dana. Ali ulaskom u zemlju dobijete PDI list koji morate nositi sa sobom i čuvati ga do kraja putovanja. Najčešće vam ga traže prilikom check in-a u hotel ili apartman. Taj isti list vraćate imigracijskoj kontroli prilikom izlaska iz zemlje. Avionske karte smo rezervirali 2 mjeseca prije putovanja, što je dosta kasno. Povratni let Turkish Airlines-a na relaciji Zagreb – Istanbul – Sao Paolo – Santiago de Chile koštao nas je 750€ po osobi. Ovo je bila najjeftinija, ali ne i najidealnija opcija koju smo uspjeli pronaći. Let iz Istanbula do Santiaga i nazad podrazumijevao je stop u Sao Paolu bez izlaska iz aviona. Ako želite bolju i jednostavniju vezu, karte počnite tražiti ranije i gledajte opcije preko Pariza ili Amsterdama. Poštedjet ćete sebe predugog sjedenja u avionima.
Za domaće letove najpouzdanija je čileanska avio kompanija LATAM koja JEDINA ima letove do Uskršnjeg otoka. Uz LATAM, ka unutarnjim destinacijama lete i dvije low cost kompanije Sky i JetSmart.
I informacije koje trebate znati dok ste na putu
Za prijevoz u glavnom gradu koristili smo Uber. Od aerodroma do smještaja ili obratno, ovisno o gužvama, cijena je bila od 20 do 30€.
Valuta je čileanski pesos i za 1€ dobijete 1.070 CLP. Svuda možete plaćati karticom, međutim, u Čileu postoji razlika u plaćanju kreditnom i debitnom karticom. Za smještaj se preporučuje plaćanje kreditnom karticom, jer u tom slučaju ne platite PDV koji se obračunava za plaćanja debitnom. Ili platite dolarima u kešu. Ukupna cijena smještaja se smanji za nekih 15%.
Hrana je svuda bila dobra, ali su cijene dosta visoke, pa ćete, ovisno o regiji, za ručak u restoranima izdvajati od 50 do 70€ za četiri osobe.
Vremenska razlika u odnosu na Hrvatsku je -4h. I adapteri za utičnice vam ne trebaju. Iste su kao i kod nas.
Čile je najizduženija zemlja na svijetu, prepuna prirodnih kontrasta i velikih nadmorskih visina. Smještena je između Tihog oceana na zapadu i najvećeg planinskog lanca Anda na istoku. U Čileu se nalazi preko 90 aktivnih vulkana, najstarija i najsuša pustinja na svijetu – Atacama, 36 nacionalnih parkova i najviša zgrada u Južnoj Americi. Čileu administrativno pripada i Uskršnji otok, koji je najudaljenije mjesto u Pacifiku i koji je bio glavna zvijezda našeg putovanja.
Santiago – prvi susret s Čileom
U Santiago de Chile stigli smo u prijepodnevnim satima, i kako nam je check in bio tek u 15h, samo smo ostavili stvari u apartman i otišli na ručak. Bila je to prilika da na prvu osjetimo ritam grada, odnosno kvarta u kojem smo bili smješteni. Preporuka je da smještaj tražite u kvartovima Las Condes ili Providencia. Najsigurniji su, a apartmani u Las Condesu koštat će vas od 100 do 150€ za noćenje za 4 osobe. Umor od putovanja nas je stigao brže nego smo mislili, pa smo se umjesto popodnevne šetnje svi srušili u krevet i spavali 12h. Probudio nas je cvrkut ptica! U metropoli od preko 7 milijuna ljudi probudile su nas ptičice. Bila je to ljubav na prvi cvrkut.
Novi dan započinjemo free walking turom, gdje uz vodiča obilazimo najvažnije lokacije stare gradske jezgre, saznajemo pojedinosti o nastanku grada i dobijamo upozorenje da pazimo na mobitele. Jedina neprijatnost koja vam se u ovom gradu može dogoditi jeste da vam ukradu mobitel. Ali o tome trebate brinuti samo na prometnim turističkim mjestima. I nemojte biti u pretjeranoj panici. Malo opreza i mobitel će ići s vama doma. Naši su se vratili bez problema. A slikali smo i snimali uglavnom svuda. 😉
Tura je započela na glavnom gradskom trgu Plaza de Armas, a završila u kvartu Lastarria u kojem smo nakon toga ostali na ručku. Popodne smo u samostalnoj režiji prošetali do parka Forestal, obišli kvart Bellavista koji je cijeli šaren od murala i ulične umjetnosti. Dan smo završili posjetom najvišoj zgradi u Južnoj Americi, Sky Costanera. Visoka je 300m, ima 62 kata i sa nje se pruža impresivan pogled na Santiago i Ande.
Valparaiso – grad boja na strmim brdima
Trećeg dana odlučili smo se za jednodnevni izlet u bajkoviti Valparaiso. Jedan od najpoznatijih i najslavnijih lučkih gradova na obali Tihog oceana. Koji više nije tako slavan ni sjajan. Grad čija je luka izgubila smisao nakon probijanja Panamskog kanala. Uz to, 2010. godine Čile je pretrpio razoran potres od kojeg se Valparaiso teško oporavio. Zatim je zbog covida mnogo biznisa propalo, grad je osiromašio i preporučuje se kretanje samo u turističkim zonama. Ali mnogobrojna naselja na brdima, vidikovci i šetnice, spomenik su imućnoj prošlosti ovog grada.
Nama je posebno interesantno bilo vidjeti Paseo Yugoslavo (YU prolaz) i Baburizza Palace (vilu Paska Baburice, biznismena sa otoka Koločepa blizu Dubrovnika, koji je u Čile iselio krajem 19.stoljeća i kasnije financirao gradnju starog/novog Zvonika na Stradunu u Dubrovniku, čime je zaslužio poštovanje svojih sugrađana). Pasko Baburica nije jedini poznati Hrvat u Čileu. Naime, odlazeći predsjednik Gabrijel Borić, hrvatskog porijekla, rođen je u Punta Arenasu i većina Hrvata dolazi upravo iz te južne čileanske regije.
Još jedno hrvatsko prezime koje su nam spominjali na svakom koraku bilo je prezime obitelji Lukšić, koja je jedna od najpoznatijih i najbogatijih obitelji u Čileu. Imamo sreću da se na južnoameričkom kontinentu osjećamo skoro kao doma, jer i muž i ja govorimo španjolski i čim uđemo u razgovor sa lokalcima, sa oduševljenjem što znamo njihov jezik, otvoreno sa nama pričaju o svemu. O državi, politici, problemima u društvu, životu… Svemu onome o čemu ne čitate u novinama, tj. na portalima.
Nakon Valparaisa posjetili smo i susjedni Viña del Mar, koji slobodno možete preskočiti. Ali nikako nemojte preskočiti obale Valparaisa na kojima su morski lavovi i pelikani domaćini.
Nas je put dalje vodio u Atacamu (čitajte o tome sutra),a nastavljamo dalje sa Santiagom nakon povratka iz Atacame.
Santiago – još četiri noći u srcu Čilea
Naivno smo mislili da će smještaja u Santiagu po povratku iz Atacame biti na pretek, pa smo ga tek dan pred odlazak iz pustinje počeli tražiti. Našli smo samo jedan koji nam je odgovarao i koji je bio u istom kvartu u kojem smo bili i prvog puta, ali bio je slobodan samo za 3 noći. I s obzirom da nam je let za Santiago bio kasno navečer, odlučili smo se po dolasku prespavati u hotelu blizu aerdoroma i nakon check outa samo prebaciti u Las Condes, što se naposljetku pokazalo dobrom odlukom. Tog dana bilo je prilično oblačno, pa smo Santiago istraživali „iznutra“. Otišli smo vidjeti Muzej pretkolumbovske umjetnosti, pored kojeg smo na dnevnoj turi samo prošli. Nije bilo kiše, pa smo prošetali starim dijelom grada i slučajno naišli na rooftop restoran u sklopu hotela koji je imao zanimljive nazive katova. Po vinskim sortama koje se proizvode u Čileu.
Obilazak svjetski poznate vinarije
Sutradan smo rezervirali turu u jednoj od najpoznatijih svjetskih vinarija Concha y Toro. Vođenje kombinira imersivne projekcije i priču vodiča, obilazak podruma i vrtova, kao i kušanje vina, sve u trajanju od 2h. Bio je to dvosatni odmor za oči, dušu i nepca. S obzirom da se ova vinarija nalazi u dolini Maipo, koja je od Santiaga udaljena cca 45min, do tamo i nazad smo uzeli Uber.
Po povratku u Santiago otišli smo na žičaru koja vozi na vrh brda San Cristobal i još jednom imali prilike uživati u pogledu na ovaj urbani grad u zagrljaju Anda. Žičara vozi sa 2 stanice. Oasis i Tupahue. Mi smo se odlučili za Oasis. S tim da do vrha možete ići i uspinjačom koja se nalazi sa druge strane brda. Ime koje su mu Mapuche (starosjedioci koji su u Santiagu živjeli prije dolaska Španjolaca) dali bilo je Tupahue, što je i naziv druge stanice sa koje ide žičara. Na brdu se nalazi i 14 metara visok kip Djevice Marije.
Bellavista – najživopisniji kvart Santiaga
Pretposljednji dan u Santiagu bio je rezerviran za Bellavistu. Kvart poznat po street artu, ali i Muzeju jednog od najvećih čilenaskih pjesnika i Nobelovca Pabla Nerude. Dok su moji momci obilazili šarene ulice, ja sam hodala kroz životni prostor i prošlost umjetnika koji je obilježio čileansku i svjetsku književnost. Privatno, imao je 3 braka, a žena sa kojom je ostario i uz koju je umro inspirirala je mnoga njegova djela. Poslovno, imao je bogatu političku i diplomatsku karijeru. Iako već bolestan, umro je par dana nakon saznanja da se njegov dobar prijatelj i predsjednik Salvador Allende ubio tijekom izvedenog vojnog puča u zemlji 1973. godine.
Za ručak smo se još jednom vratili u Lastarriu, gdje se nalazi i fenomenalan Wonderland Cafe (Alisa u Zemlji čudesa), koji nas je oduševio. Zatim smo obišli brdo Sv. Lucija, koje se smatra mjestom osnivanja grada i popodne djecu odveli u parkić. Oba puta bili smo smješteni preko puta parka Arauco koji ima najveće javno igralište koje smo vidjeli u nekom gradu. Uz malo igre, smijeha i na kraju shoppinga polako smo se pozdravljali sa Santiagom. Nekako smo se bili udomaćili u njemu. Ali, vrijeme je bilo za povratak. Ujutro smo već oko 10h bili na aerodromu i nakon malo manje od bezbroj sati letjenja, stigli u sniježni Zagreb.
Dojmovi i misli o iskustvima koja smo imali, o ljudima koje smo sreli, o pričama koje smo čuli, o mjestima koja smo vidjeli živjet će još dugo u meni. Vjerojatno u svima nama.
Čile, hvala ti za inspiraciju, za mir, za nove osjećaje i spoznaje, za zvijezde u očima, pijesak u rukama i sol pod nogama. Hvala ti za priliku da vidim tvoje lice i hvala ti za neke od najljepših zalazaka sunca na toj strani svijeta.
–
Tekst i foto: Maja Tomić #mojemaleprice
