Bijeli mekani pijesak, toplo more u 50 nijansi plave, nasmijani ljudi i opuštenost – dobrodošli na Zanzibar
Planirali smo ići na Zanzibar u siječnju 2021. jer je naš zMai još u Meksiku zaželio da iduće putovanje bude u Afriku. Isplanirali smo da to bude Zanzibar kako bi izbjegli cijepljenja za žutu groznicu, a da ipak budemo u Africi. No kako je počela korona planovi su se izjalovili i nismo o tome niti razmišljali. Međutim, život je čudo pa nas je ipak odveo na Zanzibar u siječnju 2021. Samo što nismo sami planirali putovanje nego smo sve nabrzinu preko agencije Jungle Tribe uplatili. I to je u ovom slučaju bila apsolutno najbolja odluka jer se situacija zbog korone stalno mijenjala . Nije bilo direktnog leta na Zanzibar nego do Dar El Saalama pa brodom do Zanzibara.
Bili smo mala grupa od 15 osoba i to je bilo genijalno, šaroliko društvo ali odlično. Naravno, naš zMai je bio najmlađi kako to uvijek bude. Za nas, najveći je bio problem izdržati cijeli let avionom kao i čekanje u Istanbulu pod maskama. No čim smo sletili u Tanzaniju maske nismo vidjeli do povratka nazad. Koje olakšanje!
Dolazak u Tanzaniju
Dolaskom u Tanzaniju ispunjavaju se podaci za dobiti vizu, zatim se stoji u redu za predati to i slikanje. Zatim red za platit vizu i onda opet red za proći sa svim tim papirima. I taman kad smo mislili da smo uzeli stvari i gotovi smo s kontrolama, e onda još jedna kontrola prtljage. Ali onda sloboda i normalan život bez maski i bez mjera.
Dočekali su nas agencijski vodič i lokalni predstavnici agencije te kad smo se skupili krenuli smo u autobus. Naravno, pomisliš na klasični bus ali ne, to je bio ajmo reći mini bus u koji se prtljaga ubacivala kroz prozor na zadnja sjedišta. Tako da smo svi bili taman na knap sa sjedalima. Avantura počinje 😊.
Kako smo tek u Dar el Saalamu, a naše odredište je Zanzibar došli smo u ranu zoru oko 5 sati pred „trajekt“ koji je zapravo katamaran i čekali prvi koji je kretao u 7 sati. Ujutro je već bilo dosta ljudi po cesti iako je još bio mrak, a pola sata prije polaska broda gužva za brod je bila velika i ono što je recimo dijametralno suprotno od Argentine, svi se guraju. Zapravo, ovo je poprilično ponašanje na koje smo navikli u našim krajevima htjeli mi to sebi priznati ili ne. Nas šokira kultura jedne Argentine gdje ljudi pristojno stoje u redu za ući u bus ako treba i sat vremena. Ovo guranje nas ne šokira, tu smo svoj na svome. I tako, uspjeli smo se i mi izboriti malo po malo. Prošli smo prvi pregled karte nakon kojeg su nam pregledali još jedno 5 puta kartu prije nego smo stvarno stupili na brod. S tim da je i jedan punkt gdje trebate oprati ruke u nekoj tekućini iz neke bačve, kakti dezificijens koji smo onako ofrlje dotakli samo.
Vodič nam je rekao da ništa ne kreće na vrijeme da se naučimo i tako je bilo. Nakon 10ak minuta zakašnjenja brod je krenuo. Blizu obale Tanzanije brod se jako ljuljao (identično je bilo i na povratku). Lokalni vodiči sredili su upgrade karte u viši razred pa smo mogli popiti kavu ili čaj u cijeni karte.
Zanzibar
I nakon nekih sat i pol vožnje dolazimo napokon na našu destinaciju Zanzibar. Prošetali smo do busića, opet ukrcaj prtljage kroz prozor i došli do hotela koji je bio u samom centru, na glavnoj i prometnoj ulici.
Ulaskom u hotel Shangani osjećala sam se kao u nekom starom filmu… drvene, nejednake uske stepenice (a mi na trećem katu), nema klime nego je sve otvoreno šta se moglo otvoriti. U sobi smo imali klimu, onu staru ugrađenu u zid koja je imala i lufta. Ali je ipak dobro hladila mora se priznati.
Brzo smo se pofriškali i otišli prošetati da osjetimo grad i naravno do plaže. Hotel je full blizu kuće Freddy Mercury tako da smo tamo često prolazili, iako unutra nismo ušli jer opet nismo nikad bili baš toliki fanovi grupe. Zalaz sunca smo dočekali na plaži i osjećaj je bio fantastičan, nekako me sve vratilo u neko djetinjstvo. Sve je prepuno mladih ljudi, igraju nogomet na pjesku, vježbaju, samo sjede i promatraju more… Baš pravo opuštanje i pravi Hakuna Matata osjećaj.
Navečer smo zajedno s grupom prošetali po mjestu i otišli svi zajedno na večeru u provjereni restoran za strance gdje nam ne bi trebalo biti zlo. Hrana je bila odlična. Kako se restoran nalazi na samoj obali, uz restoran su lokalni dječaci, mladi i oni malo stariji, stalno skakali u more i izvodili razne akrobacije (iako je već bio mrak) pa ih je bilo gušt gledati. Prošli smo poslije po lokalnoj tržnici u centru gdje je preko dana tržnica, a navečer centar života i gdje se također može kupiti hrana s nogu. Na tu hranu nas je vodič upozorio da ne kupujemo meso jer bi nam moglo biti zlo jer naši želuci nisu na to naučili. No palačinke i slično su preporučljivi pa smo naravno tu pojeli desert.
Idućeg dana smo krenuli na izlete i uglavnom smo svaki dan bili na brodu i plažama. To bi u prijevodu značilo da onako bijeli, kakvi smo krenuli usred zime iz Hrvatske, smo se naglo pekli cjelodnevno na suncu i ljuljali po moru. Bilo je ljudi kojima je imunitet odmah pao pa su počele crijevne viroze no nas je sve to zaobišlo. Naša putna ljekarna uvijek s nama na putu nas na sreću dobro čuva.
Stone Town
Gradić se brzo obiđe pješice, samo treba imati neki šešir jer iako je bilo oblačnih razdoblja dok smo šetali, bilo je baš jako vruće. O boji koja se hvatala brzinom svjetlosti neću ni pisati. Kakvu god kožu imali i mislite da vam ne treba krema za sunčanje uzmite obavezno onu s 50 zaštitnim faktorom. Mi smo to na vlastitoj koži još davno naučili na Djerbi tako da jedini dio godine kad koristimo kreme sa jako visokim zaštitinim faktorom su naša putovanja po svijetu.
Sve te uličice i dućani u njima s raznim suvenirima, hranom i slično vodili su nas do velike gradske tržnice gdje ima svega. Posebno je zanimljiva ribarnica gdje lokalni stanovnici sjede na štandovima pored svih tih riba koje prodaju, a riba ima svakakvih od malih do ogromnih.
Posjetili smo naravno i spomenik robovima i ušli unutra u katakombe gdje su boravili (još jedan spomenik da se ne zaboravi ali nekako se stalno zaboravlja…).
Prison Island i Nakupenda
Nakon toga smo brodom išli do obližnjeg Prison Islanda gdje se nalaze velike kornjače stare preko 100 godina koje su poklon sa Sejšela. Tamo smo ih hranili i mazili, jako se vole maziti ispod vrata. Šećer za kraj toga dana bio je odlazak brodićem na sprud Nakupenda što u prijevodu znači Volim te. To je plaža usred ocena i kad dođe plima nestane. Mi smo bili do zalaska sunca i bilo je poprilično velik da smo mogli slobodno ostaviti stvari i hodati okolo i kupati se. Vodiči su nam narezali lokalnog svježeg voća i tu sam otkrila marakuju – prefina je!
Navečer smo s prijateljima prošetali do preporučenog lokalnog restorana Lukmaan. Jako dugo smo čekali da nas posluže, na kraju je ispalo da i ono šta smo naručili nismo dobili jer kao nestalo. Na kraju su nas htjeli nasamariti za račun no nisu uspjeli te je račun na kraju bio drastično smanjen odnosno realan. Vrhunac je bio da prijateljica drugo jutro nije mogla dići glavu s wc školjke (ona je jela ribu). E sad da li je od toga ili ju je okrznula ona već spomenuta viroza koja se počela kretati po grupi nećemo nikad saznati. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli je bila fina, ali zbog svega doživljenog ne bi dali preporuku.
Blue safari
Drugi dan je bio rezerviran za Blue safari odnosno plovili smo brodom po Indijskom oceanu. Na jednom dijelu smo snorkali tko je htio i onda smo opet bili na jednom sprudu usred oceana. I tu smo uživali kao mala djeca. Okolo nas je bila hrpa nekih prozirnih velikih meduza ali ne peku uopće. I bilo je dosta zvijezda u raznim bojama.
Poslije smo išli na ručak na otok Kwale na kojem se nalazi najstariji baobab po kojem smo se penjali. Za ručak smo imali prefine morske specijalitete. A sve u prirodi – drveni stolovi ispod kućica radi hlada, pjesak pod nogama, gledaš u more… Jedeš, piješ pivkana i uživaš.
Tamo su bili i štandovi s robom i suvenirima i to su bile najjeftinije cijene gdje se uopće nije ni moglo cjenkati koliko su bile niske (tu kupujte suvenire). Kasno popodne štandovi su već skupljali stvari i odlazili s otoka, a mi smo krenuli doslovce zadnji s otoka. I to kako! Kako je već krenula oseka brodić nije mogao doći do obale nego nas je čekao nekih 15ak metara od obale i kao nek dođemo pješice. Nakon početnog smjeha pa čuda da on to misli ozbiljno, na kraju nismo mogli ništa drugo nego cijela grupa pješačila do brodića. Razina vode je bila nekako do bedara pa smo stvari morali visoko dići da ih ne smočimo. Malog zMaija smo naravno nosili. Poslije smo se svi smijali ovome i to su one nepredviđene čari s putovanja koje daju poseban pečat i uspomenu.
Paje beach
Treći dan smo se odjavili iz hotela te krenuli prema istoku na plažu gdje smo išli gledati delfine. Malo smo kasno došli tamo za moj pojam, pa iako je bilo oblačno što je navodno dobro za vidjeti dupine, mi nismo sreli baš nijednog na našu žalost. Ali opet, proći brodićem po tom krajoliku je odlično.
A unutrašnjost otoka, te visoke palme, stabla banane na svakom koraku pa dio kad skrenemo s puta i vozimo „kroz džungu“, a zapravo shvatite da tamo žive ljudi i da svako malo izlaze neka djeca i mašu nam. Na cijelom putu promatrajući svu tu djecu kako i s čim se igraju, stalno sam se prisjećala našeg djetinjstva i onih svih igri kojih smo se i sami igrali kad nismo imali ništa. Ganjati gumu, crtati u pjesku, skupljati bobice s drveća i „kuhati ručak“, trčakarati uokolo… Meni još uvijek njihova nasmijana lica ne izlaze iz glave. I to je jedan od glavnih razloga zašto sam htjela da otputujemo u Afriku dok je zMai još mali, a opet nepremali (taman je navršio 6. godina kad smo išli na put) da vidi kako negdje djeca nemaju ništa.
Poslije nesuđenog druženja s delfinima išli smo u Jozani šumu. To je nacionalni park u kojem smo vidjeli crvene majmune colobus, koji se mogu naći jedino na Zanzibaru. Fora je jer se hoda ispod drveća po kojima oni borave pa neki dođu i skroz blizu nas. Poslije smo nastavili šetnju kroz tropsku šumu i šumu mangrova.
Nastavili smo na Paje plažu i tamo se kupali i odmarali do zalaska sunca. Ono što sam jedva čekala tamo doživjeti su krave koje idu po plaži. I jesam, doživjela sam i to spektakularno! Kako smo se svi sjurili blizu njih da bi ih slikali, nisam ni skužila da sam nesvjesno u jednom trenutku ostala između mame krave i njezina 2 telića – kad je gospođa krenula na mene stvarno mi nije bilo svejedno. Nisam znala šta ću, kao krenula sam pobjeć pa si mislim „ali gdje“ i samo sam stala. Na sreću stala je i ona. No ta scena i taj smijeh kasnije je za povijest. Bitno da smo prije toga pričali kako je nekog krava naganjala po plaži.
U sumrak smo krenuli s plaže prema našem odredištu na sjever otoka i hotelu u Nungwiju. No, kakav bi to bio put i avantura da nam na cesti usred mraka nije pukla guma. Kako je dosta nas zaspalo u busu to je zvučalo kao eksplozija. A samo 20ak dana prije toga u Zagrebu smo doživjeli šok od Petrinjskog potresa. Nakon početnog šoka, svi smo stajali vani u mrklom mraku na cesti i svjetlili mobitelima ne bi li se guma zamijenila. No naš busić nije imao rezervnu gumu. Stali su neki drugi i ponudili svoju, ali ta nije odgovarala. Nakon nekih pola sata stajanja odlučeno je da nas do našeg hotela preveze još manji busić od našeg koji nam je stao pomoći. Tu smo se svi mi i prtljaga jedva ugurali, ali smo svi skupa sretno došli do cilja.
Farma začina i šuma Jozani
Zanzibar je u svijetu poznat i kao Otok začina pa smo posjetili najveću farmu začina na otoku. Tamo smo upoznali raznovrsnost začina koje Zanzibarci koriste u svojoj kuhinji. Vidjeli smo kako raste muškatni oraščić, kako se uzgaja i koristi cimet, vanilija, đumbir, kurkuma i brojni drugi začini. Degustirali smo razna tropska voća, a lokalci su nam svima od palminih grana napravili košarice, kravate, naočale što još uvijek čuvamo doma.
The Rock i Kae beach
Zadnji zajednički izlet s grupom bio je do poznatog restorana The Rock. No prije toga, išli smo brodićem na snorkanje i gledanje morskih zvijezda. U tom trenutku je bila oseka pa smo hodali “po moru” do mjesta gdje smo ušli u barkice. Situacija kojoj smo se najviše smijali je da nasred mora dođemo do usidrene barkice u kojoj sjede dvije gospođe i njima se plaća nešto (to vozači barkica plate). Uskoro bacamo sidro na tirkiznoj divnoj boji gdje se prostim okom mogu vidjeti morske zvijezde na dnu. Lokalni vodiči odmah izranjaju van zvijezde za slikanje i naravno vraćamo ih nazad nakon fotkanja. Ima ih stvarno svakakvih prekrasnih boja i oblika.
Nakon kupanca vraćamo se nazad prema obali i pristajemo blizu The Rocka. Plima se sad već počela vraćati pa smo do samog restorana morali kroz vodu. Muž je ušao unutra razgledati, a mi smo se vani naslikavali. Poslije smo se malo igrali s lokalnom djecom na plaži te nakon toga krenuli na Kae beach gdje smo ručali, kupali se i uživali cijelo popodne dok mrak nije pao. Taj mali Kae funk beach bar na plaži je odličan i predstavlja najljepšu chill zonu na kojoj čovjek može samo uživati.
Nungwi
Bili smo smješteni u Hotel Amaan beach bungalows koji je odličan i odmah na plaži. Imaju i bazen pa smo mogli kombinirati more ili bazen kad je bila oseka. Ovdje su najmanje razlike između plime i oseke koje se izmjenjuju otprilike svakih 6 sati. No i tu kad se more povuče, stvarno ga nema.
Naš zMai je ovdje istinski uživao, bio je ili u moru ili u bazenu non stop. Jedan dan izašao je iz bazena i mislila sam da mi se priviđa da ima zelenu nijansu, no stvarno je bio zelen od klora! Jedna gospođa iz grupe koja je imala plavu kosu je postala zelenokosa.
Ove dane smo provodili uglavnom odmarajući i kupajući se, a kad bi nastala oseka išli smo do obližnje Kendwe pješice uz more ili na drugu stranu pješice po plaži do svjetionika. Iz šetnje prema svjetioniku mi je posebno ostalo u sjećanju uživanje u gledanju lokalnog stanovništva. Ribari koji se vraćaju iz lova s ribama, čovjek koji je na stijenama ispod svjetionika čistio hobotnicu te na putu po plaži igra djece s mrtvom ribom. Trčali su oko nas i nabacivali se tom mrtvom ribom kao nekom gumenom igračkom. Na tom dijelu ima i jedan akvarijum s kornjačama s kojima se može kupati, ali to na kraju nismo posjetili.
Poseban doživljaj iz šetnje do Kendwe je bio vraćanje nazad u Nungwi jer je već pao mrak, a plima je počela dolaziti. Mi smo krenuli pješice obalom no ubrzo smo došli do jedne stijene koju smo morali obići. Kako se more već poprilično vratilo nismo mogli proći nego smo se malo vratili nazad, sreli neke lokalne ljude i za njima se uputili preko stijena i brda pa kroz selo do Nungwija. Kroz mrak smo hodali, dijete potpuno boso, nekih 45 minuta, ali ovo je još jedno jedinstveno iskustvo za pamćenje.
Navečer smo uvijek išli na večeru u obližnje restorane u mjestu. Mi smo najviše vremena proveli u restoranu Baraka koji ima stolove u pjesku na plaži. Tu smo stalno jeli svježu ribu sa žara. Moji dečki nisu bili baš za ribu svaki dan pa su oni često jeli pizzu u pizzeriji Mama Mia koja je odmah pored.
Pored našeg hotela, na putu do centra i restorana je bio jedan mali majmunčić koji nas je zabavljao, a posebna atrakcija nam je bio mali dučanćić na samom ćošku gdje su se skupljali lokalci i gledali TV. Da,da kao nekad daaavno kad je postojao samo 1 TV u selu).
Jedan dan smo išli i u posjet školi koja nam je bila na par minuta hoda od hotela. Čim smo ušli u dvorište hrpa djeca je dotrčala do nas (bio je valjda odmor tada). Uputili su nas do ravnatelja gdje smo bili primljeni. Kod njega smo ostavili sve donacije i stvari koje smo donijeli iz razloga da se djeca ne razgrabe (tako su nam objasnili). Zaista, za razliku od djece na Kubi koja su stajala u redu da bi dobila jedan bombon (da ti srce pukne) i na tome bila jako zahvalna (bar je tako bilo 2010.), ovdje su nas dječica salijetala kad god bi nas vidjela i gurali se da nešto dobiju, neki čak i po više puta.
Većina grupe je zadnjih nekoliko dana otišlo na safari u Tanzaniju, a nas petero i vodič smo ostali uživati. S njima smo se opet sreli u Dar el Salaamu u hotelu na povratku, gdje smo imali kratko noćenje prije povratka na aerodrom. Tu smo za kraj malo doživjeli šok jer na dolasku do hotela jedna cura iz grupe je javila da su joj ukrali novce iz sobe i to djelatnik hotela. Nije nam baš to bila super vijest na samom kraju puta, naročito jer nas je vodič vodič više puta upozoravao da ne hodamo izvan hotela jer je dosta opasno i onda se dogodi pljačka u hotelu. No, osim te situacije koja je donekle riješena, sve je dobro prošlo te smo usred noći krenuli na aerodrom i put prema Istanbulu pa Zagrebu.
Ovo putovanje je jedno o naupečatljivijih putovanja na kojima smo bili. Posebnu draž tome dao je sam trenutak putovanja usred korone jer smo tamo živjeli kao da smo u paralelnom životu. Zahvala tome ide i njihovom predsjedniku Magufuliju koji je umro ubrzo nakon našeg povratka. Od tad su se promijenile stvari na Zanzibaru. Ironično je što se danas još uvijek traži potvrda o cjepivu ili test da bi se ušlo u zemlju.
Moram na kraju spomenuti još jednog čovjeka sa Zanzibara – lokalni vodič Ramadan. Tko je god išao na Zanzibar, mislim da ga je upoznao. On je toliko drago biće koje ostaje u sjećanju i za kojeg baš svi mogu dati preporuke. Tako ga i mi svima preporučujemo, te smo već spojili nekoliko prijatelja s njima koji su išli na Zanzibar. Možete ga naći na Fb a čak se možete djelomično i na srpskom ili hrvatskom sporazumjeti s njim.
I zapamtite, na Zanzibaru je sve Pole pole i Hakuna Matata 😊.
VAŽNE INFORMACIJE:
- Novce smo mijenjali na aerodromu u Tanzaniji, ali identičan tečaj je bio u Stone Townu u pošti. Sve poslije je bio dosta lošiji tečaj.
- Najjeftiije za kupovinu suvenira, odjeće i slično je definitivno na otočiću u sklopu izleta Blue safari
- Opezno s hranom po štandovima, savjetujemo da se ne jede meso
- Sve spakirajte u platnene vrećice jer su plastične vrećice zabranjene
Tekst: Branka B.H
Foto: Branka i Dejan
