Stvari koje radimo sami doma često su urnebesne, pomalo čudne i potpuno normalne — samo o njima nitko ne priča naglas. Kad se vrata zatvore i ostanemo sami, iz nas izađe verzija koja je opuštenija, slobodnija i iskreno zabavnija od one koju pokazujemo drugima. To su male, privatne navike koje svi imamo, ali rijetko priznajemo, i baš zato su savršena tema za smijeh i prepoznavanje.
Razgovaramo sami sa sobom kao da smo u vlastitoj seriji
Kad smo sami, unutarnji monolog postane vanjski. Od kratkih komentara do cijelih rasprava, vodimo dijaloge koji bi u društvu zvučali potpuno suludo. Ponekad čak promijenimo glas ili ton, kao da glumimo sve likove u istoj epizodi. I da, potpuno je normalno.
Jedemo na najčudnijim mjestima i u najčudnijim pozama
Kad nema svjedoka, nestaju i pravila. Tanjur na podu? Zašto ne. Zalogaj ispred otvorenog frižidera? Apsolutno — jer zašto ne, ovo je samo zalogaj. Jesti u krevetu, na rubu kauča ili stojeći u hodniku postaje sasvim prihvatljivo. Hrana jednostavno ima bolji okus kad nitko ne gleda.
Pjevamo kao da imamo rasprodan concert
Tuš postaje pozornica, dezodorans mikrofon, a kupaonica savršena akustična dvorana. Pjevamo sve — od power balada do pjesama koje ne znamo, ali to nas ne sprječava da damo sve od sebe. I što je najbolje, nitko ne može reći da falšamo.
Lutamo po stanu bez ikakvog cilja
Krenemo po nešto, usput zaboravimo što, pa završimo gledajući u zid ili prekapajući po ladici bez razloga. To je ona vrsta “resetiranja mozga” koju svi radimo, ali nitko ne priznaje. Iako izgleda besmisleno, zapravo je nevjerojatno opuštajuće.
Gledamo serije bez pauze i bez imalo srama
Kad smo sami, ne postoji “još samo jedna epizoda”. Postoji samo “idem dok ne zaspem ili dok Netflix ne pita jesam li još uvijek tu”. To je najiskreniji oblik bingeanja — bez glume, bez opravdanja i bez potrebe da se pravimo da imamo samokontrolu.
Plešemo kao da nitko ne gleda — jer nitko ne gleda
To je onaj trenutak kad pustimo glazbu, zaboravimo na ritam i jednostavno se bacimo u najčudnije pokrete koje naše tijelo može proizvesti. Nema koreografije, nema pravila, samo čista, nefiltrirana sreća.
Radimo “spa tretmane” koji izgledaju kao scena iz horora
Maske za lice, ručnici na glavi, piling koji miriše na kolače — sve to izgleda kao da snimamo niskobudžetni SF film. Ali osjećaj je fantastičan, a nitko ne mora vidjeti kako izgledamo u toj fazi transformacije.
Provjeravamo svaki čudan zvuk kao da smo u trileru
Čujemo klik u kuhinji i odmah se pretvaramo u detektiva. Otvaramo vrata, provjeravamo prozore, gledamo ispod stola — sve to samo da bismo otkrili da je krivac, kao i uvijek, hladnjak koji se uključio. Ali ritual je ritual.
Opuštamo se na najneobičnije načine
Ležanje na podu, gledanje u strop, sjedenje u mraku ili besciljno skrolanje dok nam se mozak odmara — sve su to male privatne ceremonije koje nas vraćaju u ravnotežu. Kad smo sami, dopuštamo si biti potpuno neambiciozni, i to je ponekad najbolja terapija.
Stvari koje radimo sami doma možda izgledaju čudno kad ih izgovorimo naglas, ali upravo su te male navike ono što nas čini ljudima. To su trenuci u kojima se opuštamo, zabavljamo i dopuštamo si biti potpuno svoji, bez filtera i bez očekivanja. I zato ih se ne treba sramiti — treba ih slaviti.
–
Barbara D.; Freepik
