U jednoj od pet najvažnijih kula dubrovačkih gradskih zidina, tvrđavi Bokar, 9. srpnja otvorit će se izložba „Libertas Bells“ Dubravke Lošić. Tvrđava Bokar idealna je za promišljanje i stvaranje posebnog umjetničkog doživljaja, a probuđena vizija između sna i jave, materijalnog i prostornog za Lošić uvijek i ispočetka predstavlja poseban izazov – otkrivanje prostora kreativnim silnicama kojima će biti potaknuta na nov pristup.
Dubravka Lošić još od 80-ih godina privlači publiku svojim odvažnim, beskompromisnim radovima, a u posljednje vrijeme i nekonvencionalnim izborom izložbenih prostora: bivša tvornica ulja, napuštena tvornica tekstila, oronuli hotel, desakralizirana kapela, bivša banka. Umjetnica iznimne osjetljivosti, poštuje ih, udahnjuje im novi život i stvara jedinstvene ekosustave. Sada, svoje radove „ugnježđuje“ među zidine netaknutog prostora tvrđave iz 15. stoljeća.
Suočena s proturječnostima riječi uklesanih na ulazu u tvrđavu Lovrjenac: „Sloboda se ne prodaje za sve zlato” koje i danas odjekuju, kao utješna mantra ili pak ironična primjedba, s obzirom na to da se danas sloboda često prodaje i za manje, umjetnica ostaje lucidna, neogorčena stanjem sadašnjosti niti opterećena čežnjom za prošlosti.
U obrambenu tvrđavu koja se nikad nije okušala u bitci, među topove koji se nikada nisu oglasili, ali svejedno kao da čekaju neprijatelje, izložba „Libertas Bells“ donosi četiri ciklusa. Ciklus Tondo (2020. – 2025.) mekanim će „trbusima“, ispupčenim i ranjivim, upiti sve osjećaje, dojmove i poglede posjetitelja prije nego što će se, po završetku izložbe, rastaviti i preobraziti u nešto novo. Tonda su poput nebeskih tijela spuštena u veliku dvoranu gdje ublažuju napetost. Za razliku od Zvona slobode (Liberty Bell), američkog simbola neovisnosti oštećenog uporabom, Libertas Bells (2014. – 2025.) oštećena su nemarom, nezakonito su oduzeta i odbačena u travu, primjereno „skladište“ za umjetničko djelo. Po povratku, Lošić ih nije željela popravljati. Umjesto toga, Zvonima je izradila blizance. S tarace Bokara, preporođena Zvona promatraju svoje zahrđale prethodnike i crvene krovove Grada. Ona su tihi svjedoci, izloženi vremenu i ljudima, u iščekivanju iduće promjene. Rozarij (1987. – 2025.), ružičnjak, grm ruža koje Lošić usađuje u okvire jednu po jednu, s pažnjom, meditativno, poput molitve prošaptane na brojanici, procvjetao je prošle godine u kapeli sv. Stjepana u Labinu. Sada, u dubini Bokara, neke od tih ruža oblikovane su u otvorene ružičnjake, dok druge pulsiraju pod staklom. Umjetnica će izložiti i skulpture iz ciklusa Rozarij nastale u 2024. i 2025. godini. U bronci i aluminiju, ruže se smještaju u novi medij, i dalje ne mirujući. Ove skulpture izniman su primjer umjetničine sposobnosti da i u krutosti metala oblikuje organsko i živuće. Nadsvođene komore Bokara – kazamati – u doba Dubrovačke republike, punile su se oružjem, streljivom i vojnom opremom, a o tome da je korišten i kao tamnica, zna se vrlo malo. Pravokutna tijela ciklusa Kosi let (2021. – 2025.) smještena u nišama nisu ni oružje ni zatočenici. Pod nategnutom površinom slojeva sirovog platna, nešto nepoznato živi i buja. Kosi let označava stanje prepuštenosti, slobodni let na vlastitoj putanji, neograničen ikakvim fizičkim prostorom.
„Bokar svojom čistoćom mami i neprestano postavlja zamke. Kroz uske prolaze i malene otvore bilo je nemoguće u njegove velike prostore unijeti veće radove pa je neko vrijeme bio moja radionica i moje utočište. Bilo je to nezaboravno iskustvo tihog dijaloga“ izjavila je Dubravka Lošić.
U svom svijetu razigrane mašte, Dubravka Lošić uvijek razlikuje iluziju od stvarnosti, ispituje i razgrađuje vlastita iskustva unoseći nove elemente i smisao koji je mnogoznačan, slojevit i bogat. I ovom izložbom, kao i mnogima do sada, umjetnica dodiruje svijet koji je okružuje novo-starim materijalima, čime iznova iznenađuje publiku. Kod Dubravke Lošić radi se o dosljednoj emocionalnoj opredijeljenosti, senzibilitetu koji se odupire, u tome ustraje i uspijeva sve većim zamahom tehničke savršenosti.
Kroz tri razine Bokara, radovi Dubravke Lošić pozivaju na razmišljanje o slobodi, o blagosti unatoč napetosti, i o mogućnosti cvjetanja, čak i u odsustvu svjetlosti.
Izložba je ostvarena u suradnji s Društvom prijatelja dubrovačke starine i može se razgledati do 1. rujna 2025.
