Djeca koja žive sa psima pokazuju znakove boljeg socijalnog i emocionalnog blagostanja od djece koja žive bez psa. Sugerira to istraživanje objavljeno u časopisu Pediatric Research.
Tim stručnjaka s Instituta Telethon Kids i Sveučilišta Zapadne Australije proučavao je upitnike koje je ispunilo više od 16.40 kućanstava s djecom u dobi od dvije do pet godina. Nakon što su uzeli u obzir dob, spol, navike spavanja i stupanj obrazovanja roditelja, ispitali su utjecaj pasa na malu djecu. Autori su analizirali podatke prikupljene između 2015. i 2018. u sklopu studije Playce.
Roditelji djece u dobi od dvije do pet godina ispunjavali su upitnik kojim su procjenjivali djetetovu tjelesnu aktivnost i socijalno-emocionalni razvoj. Od 1646 kućanstava obuhvaćenih istraživanjem, njih 686 imalo je psa. Djeca koja žive sa psima imala su 23 posto manju vjerojatnost da će imati poteškoća u izražavanju i prepoznavanju osjećaja i društvenih interakcija od djece koja su odrasla u kućanstvima bez psa.
Također je otkriveno da djeca koja odrastaju uz psa imaju 30 posto manje šanse za asocijalno ponašanje. Autori studije otkrili su da je kod ove djece 40 posto manja vjerojatnost da će imati problema u interakciji s drugom djecom. Dok je 34 posto veća vjerojatnost da će se ponašati socijalno inteligentno i pažljivo kada se igraju s drugom djecom.
Manje emocionalnih problema
Također su otkrili da djeca iz kućanstava koja posjeduju pse rjeđe imaju emocionalne probleme. Izvanredna profesorica Hayley Christian, autorica istraživanja, smatra da je zanimljivo vidjeti kolika je razlika između djece čije obitelji imaju psa u kućanstvu u odnosu na obitelji koje ga nemaju.
“Iako smo očekivali da će posjedovanje pasa donijeti neke prednosti u vezi s ponašanjem male djece, bili smo iznenađeni kad smo otkrili da je sama prisutnost obiteljskog psa u kućanstvu povezana s mnogim pozitivnim ponašanjima i osjećajima“, rekla je. Čak i među kućanstvima u kojima je pas bio član obitelji, postojala je razlika među djecom, ovisno o tome koliko su djeca bila uključena u brigu o svom ljubimcu. Ona djeca koja su se pridružila svojoj obitelji u šetnji psa barem jednom tjedno imala su 36 posto manje šanse za lošiji društveni i emocionalni razvoj u usporedbi s djecom koja su šetala svog obiteljskog psa manje od jednom tjedno.
Pažljivija i brižnija
Nadalje, djeca koja su se igrala sa svojim obiteljskim psom tri ili više puta tjedno imala su 74 posto veću vjerojatnost da će se redovito ponašati pažljivije i brižnije od djece koja su se igrala sa svojim psom manje od tri puta tjedno.
Djeca iz obitelji koje posjeduju pse imala su 23 posto manju vjerojatnost da će imati poteškoća s emocijama i društvenim interakcijama od djece koja nisu posjedovala psa. Christian je primijetio da njihova otkrića sugeriraju da “dobrodošlica psu u obitelji” može imati koristi za razvoj i dobrobit djece. “Sjajna veza između djece i njihovih kućnih ljubimaca može se odraziti na količinu vremena provedenog u zajedničkoj igri i šetnji. To posljedično može pospješiti društveni i emocionalni razvoj djeteta.“
Autori upozoravaju da zbog promatračke prirode studije nisu mogli utvrditi točan mehanizam kojim posjedovanje psa može koristiti društvenom i emocionalnom razvoju male djece. Dodaju da bi daljnjim istraživanjima trebalo procijeniti potencijalni utjecaj “posjedovanja” različitih vrsta kućnih ljubimaca odnosno utjecaj koji dječja privrženost svojim ljubimcima može imati na razvoj djeteta tijekom života.
–
Barbara D., Foto: Freepik
