Jedno od posebnih mjesta u Sloveniji je slap Kozjak koji se nalazi nedaleko od slavnog Napoleonovog mosta na rijeci Soči
Sredinu vrućeg srpnja odlučili smo provesti lutajući po Triglavskom nacionalnom parku i uživati u tirkiznoj oazi. Prvo stajanje za pauzu smo imali u Mostu na Soči gdje imate klupice u hladu s kojih puca prekrasan i smirujući pogled na akumulacijsko jezero i Julijske Alpe. Nakon toga smo išli na Tolminska korita koja su bila prvo odredište dana, a kako smo se proveli možete pročitati u prvom dijelu ove priče.
Slap Kozjak
Nakon Tolminskih korita nastavili smo dalje do obližnjeg mjesta Kobarid u kojem se nalazi slap Kozjak. Slap je velik samo 15 metara, ali se smatra najljepšim u Sloveniji. Udaljen je oko 25 minuta autom od Tolminskih korita i vozite se uz rijeku Soču. Na putu smo prošli kroz preslatko malo mjesto Kamno koje se nalazi uz obalu Soče. Prepuno je cvijeća i izgleda kao da ste odjednom ušetali u neku bajku. Spustili smo se do Soče i odlučili prije slapa malo predahnuti na plaži. Ljudi su bili na supu i malo se brčkali u plićaku kao i mi jer je voda jako hladna. Nakon samo 5 minuta stajanja u vodi do koljena prestanete lagano osjećati noge od hladnoće.
Gdje parkirat?
Nakon predaha, googl navigacija nas je brzo dovela do našeg odredišta i besplatnog parkinga koji se nalazi točno kod samog mosta (Brv čez Sočo) koji vodi do slapa Kozjak. Trebate proći Napoleonov most i ići još malo iza kampa Lazar do tog parkinga. Od tuda do samog slapa treba 20 minuta pješice. Ima negdje i parking koji se plaća, ali taj je čini mi se s druge strane Soče, mislim da se treba preći Napoleonov most da se dođe do njega. Mi smo samo ukucali slap Kozjak i slijedili navigaciju dok nije rekla „Stigli ste na odredište“. Divno, zar ne?
Sam dolazak na most već baca u trans od ljepote. Dugačak viseći most koji se ljulja, a ispod plavetnilo od Soče i ljudi koji se kupaju. Neki su čak i skakali sa stijena ispod mosta. Mi se tu nismo spuštali do rijeke nego smo nastavili putem kroz šumu prema slapu. Staza vodi kroz ugodnu šumu uz potok Kozjak oko 700 metara te je široka i jako lagana za hodati. Ja sam išla u japankama bez problema. Čak sam oko slapa i jedan dio nakon njega hodala bosa. Po vrućini je itekako pasalo.
Cijeli dio je jako lijepo uređen, ima klupica sa stolovima za odmoriti, a možete se i spuštati do potoka po osvježenje. Dosta ljudi je sjedilo po suhim stjenama nasred potoka, djeca su se brčkala u potoku… Tu sam se osjećala baš potpuno opušteno i mogla bih tu boraviti cijeli dan. Ispalila sam odjednom i rečenicu „Osjećam se kao u drugoj državi!“ misleći zapravo na neku daleku destinaciju, a ne na Sloveniju 😊.
Ulaznice
Zadnjih 200 metara se naplaćuje ulaznica – 5 eura odrasli, 3 eura dijete, obiteljska 12 eura. Od tuda na stazi ima i malih mostića te se ubrzo dolazi do slapa koji djeluje mistično. Slap se nalazi između tamnih stijena, a voda dole je zeleno-plava i sve djeluje kao da ste u pećini. Na kraju staze se nalazi terasica s pogledom na slap, no nas to nije zadovoljavalo. Spustili smo se dole jer bila plitka voda pa smo napravili foto session ispred slapa. Nismo bili jedini, bilo je tu još naših ljudi i nekoliko stranaca. Kupanje je zabranjeno, a i da nije, voda je toliko hladna da je dovoljno samo to stajanje za fotku. Ispred jezerca se nalazi jedan suhi dio kao otočić pa smo tamo stajali nakon fotkanja.
Meni se odavde zaista nije žurilo i najrađe sam htjela ostati cijeli dan, ali morali smo nastaviti dalje da bi uspjeli vidjeti još slovenskih ljepota.
Korita Soče
S parkinga smo samo nastavili u istom smjeru dalje prema Bovecu u kojem smo se kratko zaustavili i onda krenuli do Velikih korita Soče. No tu smo stali samo opet kako nas je navigacija dovela do visećeg mosta ispod kojeg je divan prizor. Krenuli smo prošetati, ali dosta je uska staza i nismo baš bili pripremljeni za nju. Poslije sam i vidjela da nije ni označena te da se ne savjetuje odlazak s djecom tamo. Tako da nas je samo taj divan prizor zadovoljio da krenemo dalje preko Vršiča do Kranjske gore.
Vršič
Vršič je najviši cestovni prijevoj u Sloveniji sa 1611 metara, pod istoimenim vrhom, koji povezuje Kranjsku goru s Trentom (dolinom Soče). Atraktivnu Vršičku ili Rusku cestu gradili su tijekom prvog svjetskog rata ruski zarobljenici. Cesta ima preko 50 serpentina, od kojih je 26 na strani Trente, a 24 na strani Kranjske gore. Ukupna dužina je 24 kilometra. Na serpentinama su oznake s brojem serpentine i nadmorskom visinom. Kako smo krenuli sa strane Trenta krenuli smo od broja 50 i onda se broj smanjivao kako smo dolazili prema Kranjskoj gori. Prijelaz može biti zatvoren dio godine zbog snijega.
Otprilike na pola puta je vrh na kojem je bilo prohladno jer se tu temperatura spustila na nekih 18 stupnjeva i puhao je vjetar. U blizini se nalazi planinarski dom Tičarjev dom (1620 m).
Pošteno smo se rashladili pa smo nastavili dalje do Kranjske gore odmorit uz jezero Jasna. Tamo je bilo puno ljudi koji su bili na kupanju i zapravo su privodili dan kraju jer je to već bilo oko 19 sati. Mi smo predahnuli uz pivicu i onda nastavili do obližnjeg Villacha kako bi zMai posjetio svoju 22 državu.
Slovenija je stvarno predivna, taj spoj zelene i plave boje umiruje i puni baterije za novi radni tjedan.
.
Tekst: Branka BH, Foto: Dejan H.
