EO, tovar ili sivi magarac melankoličnih očiju i znatiželjnog duha, započinje svoj život kao cirkuski izvođač. Prije nego što pobjegne na putovanje poljskim i talijanskim provincijama, u jednakoj mjeri, obilježeno apsurdom i toplinom. Legendarni filmaš Jerzy Skolimowski režira jedan od svojih formalistički najslobodnijih i vizualno najinventivnijih filmova dosad, smještajući gledatelja izravno u srce i um četveronožnog protagonista.
Svojim prvim filmom nakon sedam godina kreativne pauze, legendarni poljski filmaš (‘Deep End’, ‘Moonlighting’) režirao je jedan od svojih najboljih filmova dosad, prateći putovanja nomadskog sivog magarca po imenu EO. Nakon što je uklonjen iz putujućeg cirkusa, jedinog života u kojem je do tada uživao, EO započinje putovanje europskim provincijama, pritom doživljavajući okrutnost i dobrotu u jednakoj mjeri, cijelo vrijeme promatrajući ludosti i trijumfe ljudi oko sebe. Tijekom putovanja, EO-u istovremeno pomažu, ali ga i ometa mnoštvo likova, uključujući mladog talijanskog svećenika (Lorenzo Zurzolo), groficu (Isabelle Huppert) i članovi poljske nogometne ekipe. Nadahnut antologijskim igranim filmom ‘Sretno, Balthazar’ Roberta Bressona, uz impresivnu, zadivljujuću kinematografiju Michala Dymeka u kombinaciji s rezonantnom glazbom Pawela Mykietyna, film Jerzyja Skolimowskog stavlja gledatelja u perspektivu svog četveronožnog protagonista. EO-ovo putovanje govori o svijetu oko nas, konjoliki heroj hrabro ukazuje na društvene nevolje i služi kao simbol upozorenje na opasnosti zanemarivanja i nedjelovanja sviju nas.
“Prije nekoliko desetljeća izjavio sam u jednom od svojih intervjua, mislim da je to bilo za ugledni filmski časopis Cahiers du Cinéma, kako je jedini film koji me dirnuo do suza [Bressonov] ‘Sretno, Balthazar’ (1966.). Ako se ne varam, isti sam otkrio nedugo nakon njegova početka kino distribucije. Od tada u kinu nisam pustio nijednu suzu. Dakle, ono što dugujem Robertu Bressonu jest to što sam stekao čvrsto uvjerenje da je životinju učiniti likom u filmu ne samo moguće, štoviše, moguće je učiniti je nadahnjujućim filmskim protagonistom.”
TOVAR je poetsko djelo, metaforička vizija svijeta.
“Htio sam prije svega napraviti emotivan film, temeljiti naraciju na emocijama, mnogo više nego u bilo kojem od mojih prethodnih filmova.”
Tijekom svoje karijere, Jerzy Skolimowski režirao je mnoge sjajne glumce, uključujući Roberta Duvalla i Jeremyja Ironsa – “dva najvelikodušnija, najčudesnija bića s kojima sam ikada radio” – ali režija magarca na ekranu zahtijeva druge resurse.
“Redatelji koriste intelektualne argumente i emocionalni jezik kako bi isprovocirali glumce da postignu željeni učinak. S mojim magarcem jedini način da ga na bilo što nagovorim bila je nježnost: riječi šaputane na uho i nekoliko prijateljskih milovanja. Povisiti glas, pokazati nestrpljenje ili nervozu bio bi najbrži put prema katastrofi.”
No, prema riječima redatelja, postoji nešto još važnije:
“Glavna razlika je u tome što magarci ne znaju što je ‘gluma’, ne mogu ništa glumiti – oni jednostavno JESU. Nježni su, brižni, puni poštovanja, pristojni i odani. Žive punim plućima u sadašnjem trenutku . Nikada ne pokazuju narcisoidnost, nikada ne raspravljaju o viziji svog redatelja. Ukratko, izvrsni su glumci.”
IAAA!
