Samobor je gradić udaljen svega 20 kilometara od Zagreba i samo 5 kilometara od slovenske granice.
Ljepota ovog grada leži u njegovoj povijesnoj arhitekturi, prekrasnoj prirodi i opuštajućoj atmosferi. Tome dodajmo i neodoljive gastro delicije i dobili smo odličnu destinaciju za izlet.
A zašto tek sad pišemo o njemu? Pa zato jer je nakon 15-ak godina života u Zagrebu, moj muž napokon posjetio Samobor. Tako da je došao kraj našoj internoj zezanciji da ga nisam odvela ni do Samobora, a on je mene proveo po pola Slovenije. Zato smo sad otišli obiteljski s našim zMaijem na izlet.
Parkirali smo auto u ulici koja vodi do trga. Kako je bio Ukrsni ponedjeljak, parking se nije plaćao i bilo je prilično jedostavno naći mjesto za parkiranje. Inače je preporuka parkirati auto na najvećem gradskom parkiralištu iza zgrade Pučkog otvorenog učilišta Samobor u Kompareovoj ulici. Od tuda odmah prošećete pored velikog dječjeg parka čiji središnji dio ima stazicu u obliku violinskog ključa jer se igralište nalazi uz glazbenu školu. Blizu je i Galerija Prica koja u dane vikenda često nudi razne aktivnosti za male kreativce.
Trg kralja Tomislava i crkva sv. Anastazije
Nakon toga put vas vodi preko središnjeg gradskog trga – Trg kralja Tomislava gdje svaka zgrada odiše duhom starih vremena, bogatih detalja i važne povijesti. Primjerice na broju 13 nalazi se balkon na kojem je ilirski pjesnik Stanko Vraz prvi put ugledao svoju muzu Julijanu Cantilly, a na broju 14 svoje samoborske dane provodio je veliki književnik Antun Gustav Matoš.
Na trgu se nalazi i stari zdenac s pitkom vodom za kojeg kažu da tko popije vodu sa zdenca taj se uvijek vraća Samoboru. Prvi službeni podaci spominju zdenac u 18 stoljeću, u doba kada je trg bio neuređen, a jedine svjetle točke bili su upravo zdenac i kapelica uz njega u kojoj je bio kip ranjenog Isusa. Nakon poplave u 19 stoljeću, ostao je stajati samo zdenac.
Trg je za vrijeme našeg posjeta vrvio ljudima jer je sve izmamilo sunce i praznik vani na druženje. Tu se nalazi poznata slastičarnica U prolazu, kavana Livadić i Havana bar koji nam je odmah zapeo za oko. No delicije i odmor smo ostavili za kraj razgledavanja.
U centru grada, stvarajući prepoznatljivu vizuru Samobora, dominira župna crkva sv. Anastazije.
Riječ je o iznimnoj građevini nastaloj spojem više stilova i elemenata, a ubraja se u rijetke ranobarokne crkve u Hrvatskoj. Posvećena je 1688. godine, zidove je oslikao 1897. godine Marko Antonini, a to je jedina crkva sjeverne hrvatske posvećena sv. Anastaziji. U njoj se nalazi i kip ranjenog Isusa koji je nekad bio na gradskom trgu u maloj kapelici pokraj zdenca.
Samoborski muzej
Nakon šetnje po trgu, krenuli smo šetnicom uz potok Gradna preko drvenog mostića gdje se svi zaustavljaju za fotkanje. Tu se nalazi i poznati hotel Lavica koji je nastao kao dopuna ponude Hidropatskog kupališta iz 19. stoljeća koje se nalazi dalje niz šetnicu. A par koraka dalje nalazi se i samoborski muzej koji je osnovan u nekadašnjoj kući Ferde Livadića, poznatog hrvatskog skladatelja. Okolicu muzeja krase spomenici i velebna stabla uz potok Gradnu.
Stari grad Samobor
Šetnica dalje vodi uz potok Gradnu do Vugrinščaka i velike “livade iz sna” na kojoj se igraju i djeca i psi. A tu se nalaze i novouređeni bazeni koji su otvoreni u ljetnim mjesecima. Na kraju livade možete krenuti prema Starom gradu. Nas je google maps vodio preko Gabrekovog mosta pored kapele sv Mihalja. Od tog mjesta do ruševina strarog grada je kratak, ali strm uski puteljak kroz šumu. Bili smo jedini na tom dijelu i iskreno ne znam kako bi se spustili nazad tim putem. Uglavnom svi krenu od Vugrinščaka stazom u šumu. Kad se dođe do izvora vode počinje strmiji dio te je do ruševina potrebno još 10-ak minuta hoda. Mi smo se tim putem vraćali.
Iako je ulazak unutar zidina na vlastitu odgovornost, gore je bilo dosta ljudi s djecom i psima. Malo nas je ta gužva iznenadila pa čak i zasmetala. Uglavnom su to bili naši domaći ljudi ali i ponešto stranaca se moglo čuti.
Za one koji su željni daljnjih uspona, kod ruševina se nalazi put u suprotnom smjeru prema Anindolu do najpoznatije samoborske kapele, kapele sv. Ane i dalje do kapele Sv. Jurja i obližnjeg vidikovca Tepec prije povratka na glavni gradski trg. Mi smo to ostavili za neki drugi put.
Samoborske kremšnite
Na povratku prema autu smo naravno odmorili na glavnom trgu u slastičarnici U prolazu i pojeli poznate samoborske kremšnite. Divota! Iskreno, mislim da finije kremšnite nisam do sad nigdje jela, a jela sam i bledske i mađarske koje su jednako tako poznate. Ove samoborske su toliko lagane, tope se u ustima i baš se vidi da su friške. Cijena im je 2 eura. Unustrašnje uređenje slastičarnice mi se isto jako svidjelo.
Također, fine kremšnite možete pojesti i u kavani Livadić. A ako vas uhvati glad svi preporučuju restoran Gabreku, jedan od najstarijih restorana na području grada u kojem možete pronaći prepoznatljive specijalitete samoborskog i okolnog područja poput samoborskih kotleta, pastrve i muštarde. On nije na trgu nego se nalazi na kraju Vugrinščaka tako da možete nakon ruševina odmah tamo predahnuti.
Tekst i slike: Branka BH
