Zlatko Krilić jedan je od najčitanijih i dječjoj publici najomiljenijih pisaca. Neke od njegovih knjiga nalaze se na popisu obavezne lektire u osnovnim školama. Pisanjem se profesionalno bavi više od trideset godina, a najznačajnijim djelom smatra roman Krik u kojemu je očima dvanaestogodišnjeg dječaka prikazan strah od ubijanja, rata i zvijeri u ljudskom obliku. Neka od njegovih poznatijih djela su priče Prvi sudar, Početak plovidbe, Šaljive priče i priče bez šale, Veliki zavodnik te romani Zagonetno pismo, Čudnovata istina, Zabranjena vrata i roman za odrasle Živi pijesak. Osim toga pisao je i za televiziju, radio, film i kazalište, a njegove drame za djecu i odrasle izvedene više od dvije tisuće puta u kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu. Sada nakon gotovo dva desetljeća književne šutnje Krilić pred nestrpljive čitatelje izlazi sa svojim osamnaestim naslovom Portret Che Guevare, što je ujedno prvi naslov objavljen u izdanju Mozaika knjiga. Djela su mu prevođena na češki, poljski, slovenski, njemački, makedonski, esperanto i talijanski jezik. Za svoj rad primio je više nagrada među kojima su najznačajnije: Nagrada Ivana Brlić Mažuranić (Čudnovata istina), Grigor Vitez (Početak plovidbe), Nagrada za najbolji tekst na bijenalu SLUK 95, Oktavijan za srednjometražni igrani film, Nagrada stručnog žirija za najbolji scenarij na 12. Danima hrvatskog filma.
Zbirka priča Portret Che Guevare napisana je za vrijeme boravka na Kubi 2015. godine, još dok je Fidel Castro bio živ, a ubrzane promjene tek su počinjale. Sve priče u ovom djelu napisane su u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegove mladosti, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka. U drugima pripovjedači su marginalci kubanskog društva čiji životi zrcale to društvo, nedavnu povijest i promjene koje se u njemu događaju. Knjiga je pisana jednostavnim, lako čitljivim stilom, no iako ponekad mami osmijeh, ostavlja gorak okus, jer ne prikazuje Kubu onakvom kakvom je najčešće opisuju – kao zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koje lako ponese ritam – nego kao zemlju s namještenim, lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i patnja pojedinaca.
U priči Ona se ničeg ne boji, autor na kraju kaže: Nisam je više vidio ni čuo, zato ove priče nisu o Kubi, ne nastoje ispričati istinu o Kubi. One su samo moj doživljaj Kube kroz ljude i situacije koje sam imao sreće susretati.
