Argentinska avantura

Hladni dani i nemogućnost putovanja su me natjerali da barem sredim na papir dojmove naše argentinske avanture i sjetim se tih lijepih dana prije točno 3 godine

Iako je Argentina bila na wish listi, nije bila pri vrhu, ali zbog putovanja u Dominikanu izbila je na prvo mjesto bez odgađanja. Naime, prilikom odmora u Dominikani naš sin od tada nepune 2 godine upoznao je prijateljicu godinu dana stariju od sebe i razvilo se dječje prijateljstvo nakon čega i prijateljstvo nas odraslih te smo tako bili pozvani kod njih u Buenos Aires.
Nakon mjeseci praćenja cijena karata, kupili smo ih praktički zadnji čas na nekoj akciji British Airwaysa (let iz Zagreba) i krajem studenog 2017. godine krenuli prema Argentini. Ovo je bilo naše prvo putovanje bez agencije, ali nam je bilo lakše jer smo imali smještaj. Iako realno, išli smo u sasvim nepoznato…
Let je bio preko Londona pa smo i tu iskoristili malo slobodnog vremena i 2 sata prošetali centrom i vidjeli glavne znamenitosti. Ja sam nakon 11 godina bila opet u Londonu, pa sam svoje dečke „provela“ brzinski kroz atrakcije i vratili se na aerodrom.
Nakon 10 sati vožnje slijećemo u Buenos Aires, prolazimo carinsku kontrolu i vidimo poznato lice našeg prijatelja koji nas čeka. Naši prijatelji žive u predgrađu BA u City Bellu kod La Plate, udaljenom oko sat vremena vožnje autom, a gužva na cesti je ogromna. Naš prijatelj iz Argentine je porijeklom Ukrajinac i zapravo osim španjolskog ne govori druge jezike. I tako sporazumijevali smo se svakako, a često i google prevoditeljom u vožnji! Naša prijateljica radi u ministarstvu kulture i odlično zna engleski pa kad smo bili svi skupa i komunikacija je bila puno lakša, kao i u Dominikani.

PRVI SUSRET MALIH PRIJATELJA
Kad smo došli kući malena je bila u vrtiću tako da smo čekali da se vrati i da vidimo prvi susret malih prijatelja koji su bili razdvojeni godinu dana. Nakon početne sramežljivosti, naš mali je ipak kao pravi dečko napravio prvi korak i zagrlio je i poljubio u lice. Kasnije su se skroz opustili i opet se igrali i družili stalno kao i u Dominikani. Išli smo zajedno na neke izlete i bilo ih je predivno gledati zajedno kako se druže i slažu, a zapravo svatko priča na svom jeziku. No njih to nije ometalo za igru.

ISTRAŽIVANJE BA
Nakon što smo prva dva dana bili s prijateljima i malo istražili La Platu i okolicu, odlučili smo krenuti napokon u istraživanje BA i tako smo to radili svaki dan. Morali smo svaki dan ići prigradskim vlakom do željezničke postaje Retino u BA (cca 55 minuta vožnje) i onda bi pješačili prema kvartu koji smo tog dana naumili istražiti. Ponekad bi se vozili par stanica busom do odredišta ako smo taj dio već ranije prehodali. I da, tamo ako ne mahneš rukom busu na stanici neće stati, a kad se ulazi u bus stoji se u redu, nema čoporativnog guranja. U svakom slučaju da smo imali upaljene neke aplikacije na mobitelu mislim da bi brojka prehodanih kilometara bila zapanjujuća. Dijete se vozilo u kolicima naravno. Ah da, i tu je bilo komedije – na prvom obilasku nakon par km hoda jedan kotač od kolica se jednostavno odvojio. Sve smo skupili, nekako pokrpali da izdrži dan, a doma nam je prijatelj popravio kako treba da ih imamo za dalje.
Buenos Aires je ukratko rečeno predivan. Toliko velik, toliko puno velikih parkova, velike avenije, da ne spominjemo naravno glavnu i najveću aveniju koju nije moguće prijeći od jednom nego na 2 puta.
U 11 mjesecu kad smo bili je kod njih proljeće pa je cvatnja onih pekrasnih ljubičastih drveća u punom jeku i sve izgleda divno, iako meni osobno miris tog drveta aspolutno nije odgovarao i stalno sam mislila da osjetim skitnice. Skitnica ima jako puno i na svakakvim mjestima, ali taj miris je ipak bio od drveća jer na mjestima gdje skitnica nije bilo ni blizu, drvo sam osjetila itekako.


Ljude koje smo sretali su bili srdačni i dobronamjerni i nismo se nikad osjetili ugroženo. Puno ljudi ne priča engleski, na mali broj njih smo naletili da baš dobro pričaju, ali unatoč svemu voljni su pomoći. Jednom nas je jedan čovjek tražio cigaretu i htio je platiti, na što smo rekli da ne treba no inzistirao je da uzmemo novce barem djetetu za bombone. U La Boci je mali spavao u kolicima i ispale su mu crocsice pa su trčali za nama da nam ih vrate jer mi nismo bili ni primjetili. Također, jedan dan pri povratku je bila neka nesreća na pruzi i nisu vozili vlakovi do našeg mjesta pa smo ostali u nekom mjestu na pola puta. Pronašli smo jednu djevojku koja je zvala našeg prijatelja da mu kaže gdje smo no kako nije mogao doći po nas, ona nas je odvela do taksija i dala adresu gdje da nas voze. Padala je noć i rekla nam je da smo u opasnom kvartu i da samo pripazimo na nemamo otvoren ruksak, no brzo smo došli do taxija i sretno stigli kući. Tako da su svi stvarno bili jako ljubazni i dobronamjerni. Osim što vole nagaziti po gasu i voziti kao da im je taj dan posljednji. Jednom prilikom smo prisustvovali kako je čovjek skretanjem u ulicu pokupio stupiće i napravio priličnu udubinu u autu, ali on je samo mahnuo rukom na to i nastavio dalje.


Možda nismo imali loša iskustva jer se nismo smucali po noći po nijednom kvartu, ali dan je bio potpuno naš za svaki kutak tog grada. Posjetili smo Plaza de Mayo i Casu Rosatu u centru, grob Evite na Recoleti, prošetali kroz velike parkove na Palermu, elitnu četvrt Puerto Madero, San Telmo i pogledali tango na trgu i bezbroj malih antikvarijata, dijete se slikalo s poznatim likom iz crtića Mafalada, išli u kavanu Dorrego… U La Bocu smo išli dva puta jer nas je jednostavno očarala. Tamo smo kupili i skoro sve suvenire (drugdje po gradu je teško naći suvenirnicu osim na štandovima ako naletite na njih). Tu smo i jeli u lokalnom restorančiću u kojem je mali osvojio srce jedne konobarice i cijelo vrijeme je s njom plesao. Hrana je bila odlična i zadovoljavajuća cijena jer to nije bio restoran za turiste nego za lokalne koje oni zovu kantine pa svakako preporuka da se jede na takvim mjestima.
Uglavnom, svaki kvart ima nešto svoje po čemu je poseban i svaki se treba svakako obići i doživjeti.
Navečer bi se uvijek družili s našim argentinskim prijateljima uz asado, poseban argentinski roštilj nemjerljiv s ičim drugim. Meso koje smo tamo jeli na asado način je nešto prefino! Evo i sad nakon par godina mi rastu zazubice kad se sjetim.

IGUAZU FALLS
Doći tako daleko, a ne obići Iguazu Falls bio bi stvarno grijeh. Avio karte smo prekrižili u startu i odlučili se voziti busom. Iako su nam se čak i naši prijatelji Argentinci čudili da idemo busom na jednodnevni izlet, na vožnju koja traje oko 17-18 sati u jednom smjeru, mi se nismo dali smesti. Pa jednom se živi i to je naša avantura. A načitali smo se o udobnosti buseva u južnoj Americi i mogu potvrditi da je stvarno tako. Krenuli smo popodne da bi stigli drugo prijepodne u Iguazu i za taj dio smo uzeli poluležeća sjedala u busu. Razmak je puno veći nego kod naših buseva, ima se i dodatak za noge, WC se pod normalno upotrebljava u busu, a dobije se i hrana te kava. Jedina mana je bila šta se stajalo na stvarno puno lokalnih stanica, ali eto vidjeli smo zato svakakvih mjestašca, a i zato smo se vozili toliko dugo. Imali smo samo 2 mjesta jer dijete mlađe od 3 godine ne plaća kartu nego samo neki paušal. No i tako smo uspješno stigli, tu i tamo kad je bilo neko prazno mjesto bi se malo razdvojili. No za nazad smo imali noćnu vožnju i uzeli smo full ležeća mjesta – to znači da u busu postoje samo 3 sjedala u jednom redu (2 spojena i 1 odvojeno) i svako sjedalo ide skroz u ležeći položaj. Usluga je kao i u avionu, dobije se jelo, kava, pića alkoholnih i bezalkoholnih i to od „stjuardese“. Tako da što se udobnosti tiče je i bolje nego u avionu, barem kad govorimo o ekonomskoj klasi. Razlika u cijeni poluležećih i ležećih i nije bila tako velika, no mislim da nije bilo ležećih mjesta u terminima kad smo htjeli ići prema Iguazu. No svakako, preporuka je u oba smjera full ležeća mjesta uzeti ako se može.
I još jedna zanimljivost –kad smo kupovali karte na busnom terminalu u BA tražili su za dijete rodni list, da dobro ste pročitali rodni list. To što dijete ima putovnicu im ništa nije značilo jer po njihovim pravilima treba pokazati rodni list za maloljetnu djecu. Kako na sreću ima bar 20ak raznih agencija, otišli smo u drugu agenciju koja je imala vrijeme polaska slično onom koje smo htjeli i tu su nam izašli u susret i prihvatili putovnicu kao dokument djeteta. Ali eto, ako netko krene s malim djetetom uslikajte bar na mobitel rodni list djeteta da izbjegnete natezanja. A da ne kažem da nas je u to vrijeme dijete koje nije imalo ni 3 godine zvalo našim imenima, a ne mama i tata jer mu je to tad bilo fora 😊.


I tako nakon toliko sati vožnje nije gotova vožnja busom, nego na busnom terminalu kupujemo kartu za bus do ulaza u Brazilski dio nacionalnog parka koji je i u drugoj vremenskoj zoni pa je odlično jer se na povratku dobije plus jedan sat. Već prvim pogledom na te sve slapove shvatiš da se cijeli put apsolutno isplatio i vrijedi svake minute vožnje. Šetnjom smo sreli nosate rakune o kojima smo čitali da znaju ukrasti vodu i hranu turistima pa smo bili spremni (majmunska krađa na Baliju nam je bila dovoljna 😊). Zapravo ne bih imala ništa protiv i da su htjeli nešto uzeti nego smo više bili oprezni zbog malog da se ne prepadne. Prvo smo sreli cijelu malu obitelj nosatih rakuna koji su uspješno migoljili među turistima, a kasnije i samo odrasle primjerke koji su obilazili oko stolova gdje ljudi uglavnom jedu. Najveći doživljaj i stvarno fenomenelan osjećaj je dolazak pod veliki slap i šetnja drvenim mostićem preko rijeke – vjetar puše, voda sa svih strana šprica i u trenu ste skroz mokri pa zato svi nose kabanice. Poslije smo se malo posušili i krenuli nazad prema Argentinskoj strani. Opet vožnja busom do ulaza u park te onda vlakićem do Đavoljeg ždrijela što je bio naš cilj na toj strani. I opet fenomenalan pogled i osjećaj koji ostavlja bez daha na tu silnu količinu vode.
Za sve koji imaju više vremena svakako ostanite duže na obje strane, ali za avanturiste koji su na knap s vremenom a žele sve obići znajte da je dovoljan jedan dan ako ga dobro isplanirate.
Popodne smo sjeli na naš noćni bus i drugo jutro opet bili u BA i opet pješačali i istraživali nove kvartove koje nismo do tad.

IZLET U MONTEVIDEO
Ovaj izlet smo također unaprijed isplanirali, ali smo karte kupili preko interneta tek u Buenos Airesu par dana prije planiranog polaska.
Rano ujutro smo došli do gradske luke i sjeli na trajekt za Urugvaj kojim smo se vozili oko sat vremena do Colonie pa tamo sjeli na bus do Montevidea i još 2 sata vožnje. Kad smo izašli s busnog terminala uzeli smo taxi do povijesnog stadiona na kojem se igralo prvo svjetsko nogometno prvenstvo 1930.godine pa smo ga posjetili. Taxi nas je pričekao te nakon toga odvezao na obalu kod poznatih slova Montevideo. Taxi je i u Urugvaju i u Argentini prilično jeftin. Nakon šetnje po plaži (more nije za kupanje naročito ne u tim proljetnim mjesecima) došli smo do centra i prošetali trgom i svim znamenitostima. Na prvu je Montevideo malo moderniji od BA i definitivno skuplji. Kasno popodne smo imali bus i trajekt za nazad a kako je već pala noć po nas su došli naši prijatelji u luku i vozili nas doma.
Postoji u Montevideu Turistico bus na koji smo čak planirali ići, no kako nam nije došao na vrijeme (a čitali smo da zna zapeti) odlučili smo se na taxi i sve u vlastitoj režiji obići.

I tako, 15 dana Argentine je proletilo i sad imamo genijalne uspomene. S prijateljima se čujemo preko društvenih mreža, a kad korona ludilo prođe nadamo se da će oni nama doći u posjet kako smo se dogovarali.

ZANIMLJIVOSTI
-Argentinci se ljube u obraz svak sa svakim svaki put u danu kad se sretnu (ujutro, poslije posla, prije spavanja). Tako smo se i sa njihovom gospođom koja je čistila kuću uredno poljubili u obraz. To nam je bilo jako čudno još u Dominikani, ali kako smo išli istraživati put u Argentinu otkrili smo da je to sasvim normalno i čak i uvreda ako se to ne napravi.
-Skoro svi imaju žene za čišćenje kuća iako im standard nije bolji od našeg, ali to je nešto što im je normalno. Tako svi naši prijatelji žive u unajmljenim kućama, ali imaju osobu za čišćenje koju posebno plaćaju. Također, normalno im je svima da svatko ima psihijatra.
-Porodiljni dopust je samo 3 mjeseca i to je strašno. Možda zato i imaju žene koje im čiste jer dosta njih spaja jedno s drugim.
-Svi piju puno Mate čaja u Argentini i u Urugvaju.
-Puno njih nisu uopćeni oduševljeni Messijem dok je Maradona i dalje ikona (ovo sam napisala puno prije, a sad kad objavljujemo tekst ima još veću jačinu obzirom na nedavnu smrt Maradone. Uopće nas nije iznenadilo onoliko ljudi na ulicama i ispraćaju usprkos koroni)

DOBRO JE ZNATI:
-U pravilu lokalna hrana i lokalno piće u dućanima je jeftino, ali sve uvozno je strašno skupo. U kafićima je nešto skuplje naravno, ali opet lokalno nije strašno i za naše pojmove je u redu. Mi smo zaobilazili skupe turističke restorane u kojima bi mogli i pol plaće ostaviti na odrezak.
-Nacionalni park Iguazu Falls ima dvije tarife – za turiste i za lokalne (s tim da imaju za države u okruženju lokalnu cijenu). I opet cijena za turiste je oko 160 kn po osobi (25 dolara za odrasle) na argentinskoj strani, a na brazilskoj strani je još i jeftinija (23 dolara za odrasle). *
-Karta buseva u BA je oko 6 kn, a prigradskog vlaka oko 4 kn (dijete ne plaća).*
-Trajekt i bus do Montevidea za nas troje je bilo 254 dolara (dijete plaća punu cijenu kao i odrasli).
(cijene uzmite s rezervom jer je velika inflacija i često se mjenjaju)*
*spomenute cijene su bile za vrijeme našeg boravka krajem 2017.godine (uzeti samo kao okvir jer se cijene često mijenjaju radi inflacije)

Branka BH