Sad jedna mala beba da popuni obitelj! I kad će beba? Vi nemate još djece? Šta će vam ti psi, bolje da imate djecu! Ajde jednog malog dečka i jednu curu i dosta
Vjerujem da se dosta vas u životu srelo s nekim od ovih pitanja i rečenica. I jednako tako vjerujem da vam nisu bile nimalo ugodne niti zabavne iz raznih razloga. Ali ljudi baš imaju potrebu se petljati u tuđi život, zar ne? Tako su i nas stalno pitali kad će beba.
Ako ste pročitali uvod o meni da se upoznamo, onda ste čuli za zMaija, naše malo čudo. Danas pišem priču o njemu i kroz šta smo sve prošli da dođemo do njega.
Uvijek sam zamišljala da ću imati troje djece no život se baš i ne poklopi uvijek kako želimo. Onda sam zamišljala da ću imati kćer, svoju preslatku Zaru. No i to je ostala samo maštarija. I tako godinama nije bilo nikoga, a godine su prolazile i prolazile.
Znate kako su žene u PMS-u nervozne, ali probajte zamisliti ženu koja želi dijete i onda dođe na toalet i vidi krv. To je nervoza, bijes i tuga na entu potenciju. I onda vam se to tako zareda mjesecima, pa prođu i godine. Onda dignete ruke od svega.
Bila sam jako tužna i nesretna. Jedno vrijeme se nisam imala snage ni družiti s prijateljicama koje su bile mlađe od mene a već su imale djecu. Jednostavno me to dotuklo. Ne mogu reći da je to bila ljubomora, ali jednostavno nisam mogla biti iskreno sretna s njima dok sam sama blvodila bitku s neuspjelom trudnoćom.
I kad će beba?
S druge strane svi te pitaju kad će beba, zašto još nemate dijete… ekstremno neugodna pitanja koja ne bi trebalo postavljati ljudima. Na svu sreću u današnje vrijeme se to malo osvijestilo pa mi se barem čini da nema više toliko velikog zabadanja jel netko ima ili nema dijete. Ali nažalost ima toga još.
Znam da je ljudima čudno kad je netko dugo u braku i nema dijete. Neki se možda pitaju jel žele djecu uopće ili ne mogu imati djecu i to je korektno kad se netko pita u sebi, ali iz pristojnosti ne pita ništa. Jer svatko zna najbolje za sebe, a nekome je ta tema toliko bolna da ne možete jednostavno to zamisliti. Probajte dok čitate ovo…
Prvi pokušaj
Nakon šta smo ispucali sve metode s matcha prahom, raznim čajevima i slično, jednog dana smo odlučili ići na potpomognutu oplodnju i upustiti se u cijeli taj proces. To je još bilo u doba kad smo morali imati razgovor sa psihologom da nas ocijeni da li smo podobni roditelji. Nakon toga razgovor sa pravnikom da nam također obrazloži sve obveze oko djeteta. Ne možete zamisliti koliko je to ponižavajuće i degradirajuće. Jer tamo netko dok se samo pogleda i rodi dvoje, troje djece koje poslije budu napušteni, neki zlostavljani nitko ne pita i ne procjenjuje da li su sposobni biti roditelji. Ali ako ti već nisi uspio prirodnim putem začeti idemo te dodatno sje.ati i poniziti.
Na sreću netko je u sustavu ipak valjda shvatio i to je poslije ukinuto. Hvala onome tko je zaslužan za to, ma tko to bio.
Razgovor s doktorima
Uglavnom, nakon što smo uspješno „prošli“ te procjene, krenuli smo u bolnicu na razgovor s doktorima. Ja sad ovom prilikom ne bi htjela govoriti o kojoj bolnici je riječ jer nam se tad taj jedan doktor zamjerio za sva vremena. Krenulo je sve super, prvi susret odličan, dragi doktor nam je sve objasnio. I dolazimo drugi put, ali kod drugog doktora, navodno najboljeg. Čekamo preko 2 sata iako smo imali zakazan termin (ne zaboravite da izostajete s posla u tim trenucima).
I onda kad smo napokon ušli u ordinaciju muk i tišina. Doktor lista naše nalaze, nešto zapisuje i uopće nam se ne obraća. Mužu čak nije ni ponudio da sjedne. I onda samo gurne hrpu papira i kaže vidimo se na IVF-u u 9 mjesecu (a tad je bio 4 mjesec). Ja onako zbunjena pitam kako IVF, pričali smo o inseminaciji, zašto tek 9 mj..? A on bezobrazno „Da sam mislio reći inseminacija to bi i rekao!“. Izašli smo van u šoku, ja sam momentalno počela plakati od muke.
Da li bi došli u 9 mj?
Ja nisam. Moj inat je tad proradio i rekla sam da meni ne pada na pamet dolaziti kod takvog doktora i to u 9 mj. Ja sam si uvijek zamišljala da ću roditi zimsko dijete u siječnju kao što sam i sama rođena. I tako smo to pustili. Jednostavno na silu to nisam htjela raditi s takvom osobom za tako osjetljivu stvar.
Par godina kasnije na svom redovitom ginekološkom pregledu, pita me moja ginićka da kaj čekamo više i zašto ne idemo na potpomognutu. Ja joj objasnim, a ona kao iz topa:„Ništa to. Ideš ravno dr Alebiću na Vuk Vrhovec“. I ja kao mali pionir nju poslušam 😊.
Vuk Vrhovec
Siječanj prvi dolazak i obavljanje svih pregleda. Naša dijagnoza idiopatska neplodnost za koju je i sam doktor odmah rekao „Nemojte me pitati zašto se tako zove“. U pravilu sve je u redu s oboje ali nikako ne dolazi do trudnoće. Veljača propuhivanje jajnika – majko mila koliko mi je to bilo bolno i koliko mi je bilo zlo od toga. Ožujak pauza jer su se čekali neki nalazi malo duže – period kad se trudiš da to ipak ti možda možeš prirodno. Ne možeš.
U travnju krećemo s prvim postupkom! Preporuka je inseminacija no kako sam preburno reagirala na tablete odluka je idemo na IVF. Dogovoreno je vađenje jajnih stanica, a tamo se to obavljalo na živo što je dosta bolan proces. No nakon toga dobijete antibiotik što mi je bilo super jer sam taman neku šmrkavicu ulovila. I onda na veliku subotu, dan prije Uskrsa dolazim na transfer. Kaže doktor uspjele su se dvije jajne stanice oploditi od 4 koje smo izvadili pa će mi obe vratiti. Znači postoji mogućnost blizanaca, ali ako ništa ne uspije nema ništa smrznutog za drugi postupak.
Najduži period
Tih 2 tjedna čekanja je najduži period u mom životu. Jedan dan mislim možda sam trudna, drugi dan ma nisam. Počnem se živcirat i ne to nije dobar znak, to je PMS. Počinju i grčevi u trbuhu – ne to definitivno nije dobar znak. Onda se sve smiri. Nema krvi.
Nema tog foruma koji nisam u ta dva tjedna pročitala. Bila sam već i od prije u forum grupi za ivf i praktički sam znala pola tih žena koje su prolazile što i ja, a da se nikad nismo osobno upoznale.
Tako sam jednom pročitala da treba piti sok od sirove cikle, procijeđen na gazu. I šta mislite jesam ga pila? Jesam naravno! Mama mi je svaki dan sirota na tu gazu cijedila sirovu ciklu, a okus po toj zemlji mi je odvratan i danas. Iako obožavam ciklu, ali taj sirovi okus mi je koma.
Pregled i beta
Dolazi dan za pregled i testiranje bete. I dolaze najljepše moguće vijesti – trudna sam! Sjećam se da sam na cesti počela plakati od sreće. I sad mi idu suze kad se vratim u te emocije.
Mi nismo tajili trudnoću, nasuprot mi smo to razglasili cijelom svijetu 😊. I bilo je zlih jezika i komentara (neki nikad nisu shvatili da sam ih čula) kako tako razglasim svima a tek sam saznala da sam trudna, kako tako s puno godina uopće se upuštam u sve to?!? Neki su prestali razgovarat samnom ?!? Ali zato se puno njih jako veselilo našoj sreći i podržavali nas. Ja sam u tom trenutku imala 36 godina, a muž 40.
Ja sam još u onom periodu isčekivanja izbacila kavu, alkohol prije ikakvog postupka, nasreću prestala sam pušiti puno prije toga. Počela sam se zdravo hraniti, nisam htjela lakirati nokte, a ionako se nisam farbala jer nisam trebala. Mislim stvarno sam ko štreberica sve poštivala i nisam htjela ništa prepustiti slučaju. Počela sam biti jako pospana i već s kokošima išla spavati 😊.
Onda je došla i mučnina nekako kad i one poplave u Slavoniji. To ću uvijek pamtiti. I bilo mi je grozno. Danima nisam mogla ni jesti ni piti, smršavila sam strašno. Kao da i nisam trudna. Koliko je grozno kad ne možete piti vodu! Toliko sam bila žedna, a bilo mi je muka od pomisli da popijem vodu. A čitam da kad su jake mučnine to je dobro pa me to tješilo. I stalno sam ponavljala mužu „ja imam zmaja“. Trajalo je jedno 3 mjeseca. I onda sam počela dolaziti sebi. Taman smo krenuli na more i mogla sam početi piti cedevitu, a da mi nije zlo. Poslije sam uspjela i vodu piti.
Uživanje u trudnoći
Prije odlaska na more su mi na pregledu i rekli spol – naravno dečko! Počela sam se odmah smijati jer naravno da nije cura koju sam željela. I odmah smo znali da će se zvati Mai.
I tako je krenuo predivan period trudnoće u kojoj sam istinski uživala. Na moru sam bježala u hlad, ja koja se prži na suncu od jutra do mraka, plivala sam, presvlačila non stop kupaći da nisam u mokrom. Sve sam radila što inače nikad ne radim.
Ponosno sam šetala svoj trbuh svugdje. Išla sam i na koncerte pred sam kraj trudnoće onako ogromna ali na Joksimovića se mora ići 😊. Ajde bar je bio sjedeći koncert u Lisinskom.
Dan poroda
Termin mi je bio 12.01. (sjećate se moje želje kad želim roditi?). I tako ja tramom dolazim u ponedjeljak 12.01. u bolnicu ali bez ikakve naznake da ću roditi. Stavljaju me na dijetu kakti zbog šećera (gestacijski dijabetes) koji nisam ni imala, ali bolje da ne komentiram taj cijeli dio oko postavljanja granice za dijabetes. Primaju još jedno 5 žena isti dan i sve se skompamo odmah.
Počinju me kljukati ricinusovim uljem i ništa pa gel pa opet gel i ajde neki pomak se dogodio da me pošalju u rađaonu treći dan. I tako je krenulo dugih 13 i pol sati u rađaoni za džabe. Iako sam mislila kako ja mogu bez epiduralne doktor mi je rekao da je uzmem jer već počinjem buncati haha. Jao koje blagostanje. Nema bolova nikakvih. Ali nema ni pomaka. Dobila sam još epiduralne, pa još jednom – ukupno 3 i ništa. Na pilates loptu su me stavili, samo sam zaspala mužu u krilu kad bi prestali trudovi. Uspjela sam dobiti i temperaturu u svemu tome.
I nakon toliko sati dođu doktori ozbiljna lica da su mi se noge momentalno odsjekle (i bez epiduralne) – moramo na carski.
Muž je morao ostati vani, a kad su me pripremili za operaciju nakon valjda 5 minuta kako su me zarezali čula sam najdivniji plač na kugli zemaljskoj. Pomislila sam „Pa šta smo čekali 13 sati kad to ide ovako brzo na carski?“ Stavili su mi mog dječačića uz lice da se pomazim s njim i anesteziologica mi je rekla da sam se nakon toga prestala tresti. Jer na carskom se ruke i gornji dio tijela nekotrolirano tresu od te spinalne anestezije.
Muž je vani napravio foto session, a ja sam zaspala na stolu dok su me šivali. Poslije sam se pozdravila s mužem i otišla spavati, bilo je već 4 ujutro. Inače su muž i moja mama bili često na telefonu da joj prenosi info kako je. Na kraju je baka zasluženo popila rakijicu da nazdravi u 3 ujutro.
U 7 ujutro su mi doveli mog zMaija u sobu na prvo maženje i hranjenje. I taj prvi dan je baka došla odmah u posjetu da nas vidi. Svi jarci na jednom mjestu 😊.
Dojenje
Imali smo problem s dojenjem odmah u startu. Koristili smo nastavke, pa kad se ni tako nije uspio nahraniti nosili su ga nahraniti formulom. I doma smo se mučili još dugo, na kraju sam se stalno izdajala, a on pio iz flašice. Prasac mali je tek sa 5 mjeseci počeo normalno cicati i tad mi je laknulo.
Kad su me presmjetili u redovni odjel bila sam u sobi s dvije žene koje su tad rodile drugo odnosno treće dijete i to mi je bilo super jer su imale iskustva. I bile smo si super, smijale se stalno.
I tako prvu večer na redovnom odjelu donesu bebe da spavaju s nama. Bila sam strašno umorna i zaspala sam dok je bio u krevetiću. Odjednom čujem plač i brzo se dignem da odem do zMaija da čim prije prestane plakati, a cimerice prasnu u smijeh. Kažu da je već pola odjela probudio i sestre ga odnijele nahraniti dok sam ja spavala hahaha. A ja mislila kako sam odmah skočila na prvi plač. Ali eto imamo anegdotu.
Drugi dan sam i mobitel razbila, sve kako je valjda normalno jer sam od svih mladih roditelja tada vidjela da imaju razbijen mobitel.
Dolazak kući
Kući smo išli na moj rođendan. Sjećam se da je bio ponedjeljak i rekli su da je to najdepresivniji dan u godini, ako ćete vjerovati glupostima kojima nas mediji kljukaju. Nama je to bio najljepši dan. Našim psima smo doveli jedno malo čudo oko kojeg su skakali i njušili ga. Yorkie i nije bio previše zainteresiran, ali zato je Rio bio njegov tjelohranitelj od prvog momenta. I danas su nerazdvojni.
Kući smo imali standardne probleme prilagodbe, bolove od carskog nekih 10 dana i dalje je sve standardno krenulo svojim tijekom. Mai je bio zdrava i predivna beba koju su svi voljeli. Pedijatrica nam je prvi put kad smo došli rekla da je predivan kao beba iz reklame. I danas sa 9 godina ga svi vole jer je stvarno prekrasno biće, naše malo zmaisko čudo.
Želje se ispunjavaju
Uglavnom rodila sam u siječnju sa 36 godina, 4 dana prije mog 37. rođendana i kako su mi u bolnici rekli „Mama da i sutra imate 37, danas još imate 36“. Muž je postao tata s 40 godina jer je zMai stigao mjesec dana prije njegovog 41. rođendana. I sad recite da se netko gore ne pobrine o nama kad zaista imamo jako veliku želju i kad se i sami trudimo oko te želje.
Jedino šta nije curica, ali kad danas pogledam kao da je jednostavno morao biti dečko.
Nažalost, nema brata ni sestru iako i sam to jako želi, ali nije se dalo. A sad stvarno već imamo puno godina i to je to od nas. Jedan, ali itekako vrijedan.
Svako nosi svoju priču, ima i puno težih od naše. Mi smo praktički iz prvog postupka dobili bebu, ali je trebalo proći svašta da se dođe i do tog postupka. Zato nemojte nikada pitati žene kad će beba, zašto nemaš bebu i slično jer ne znate s čim se možda bori i koliko joj je to pitanje bolno. Jer nekoga to možda i neće zaboliti, ali puno više njih hoće jer ima nas svakakvih. Zato poštujte tuđu privatnost. Kad dođe beba, saznat ćete 😊.
Branka
